Dakle 12.03.2008 god. u odgojno – obrazovnom centru „Dubrava“ održano je motivacijsko predavanje blogera đusa uz našu malu potporu, štićenicima Centra sa ciljem da se ukaže na potencijale polaznika Centra, te senzibilizirat javnost za djecu s invaliditetom koju se što zbog straha a što zbog nestručnosti koči u psiho – fizičkom i intelektualnom razvoju.
Sama priprema organizacije koju je vodio bloger đus bila je i više nego dobra.
Danima je javnost putem bloga, plakata i putem Hrvatskog saveza udruge tjelesnih invalida bila obaviještena o tom događaju. Pozivala se javnost da dođu u što većem broju kako bi se dala potpora djeci s posebnim potrebama i ukazala na njihove potencijale.
Naravno pozvani su bili i svi mediji , kako bi popratili taj za neke možda i povijesni trenutak.
No nažalost ostaje jedan mali gorak gorčine u tome što se nitko od medija nije udostoji doći.
Da stvar bude i malo gora pobrinu se i sam organizator (ravnateljstvo ) Centra koji se po našem mišljenju nije dovoljno angažirao u samu organizaciju. U tome ide prilog što nije bio veliki odaziv polaznika Centra kao ni njihovih roditelja, odnosno nitko se od tih roditelja djece s posebnim potrebama nije udostoji doći. Te su nas smjestili u prostorije knjižnice Centra iako je bilo predviđeno da se predavanje održi u samoj velikoj hali odgojno – obrazovnog Centra.
No bilo kako bilo, našeg blogera đusa kao niti nas roditelje male Anje nije to sputavalo da to planirano motivacijsko predavanje odradimo onako kako smo zamislili.
Na početku samog predavanja, okupljenima se obratila gospođa Branka Pavelić voditeljica škole koja je predstavila našeg blogera đusa i nas roditelje male Anje.
Naš bloger đus inače osoba sa 80 postotnim invaliditetom iznio je svoje životno iskustvo, upornost, neprestanu borbu te prepreke koje je morao i koje još uvijek mora savladati na svom životnom putu. Objasnio je da invaliditet nije u nogama i rukama već da sve počinje u glavi.
I kad se to prebrodi i otkloni i kad više to neće biti barijera, tada ni za javnost osobe sa invaliditetom neće biti atrakcija svaki put kad izađu na ulice.
Opisao je i svoje iskustvo pri upisu na fakultet kao i prvog zaposlenja kao student u jednom poduzeću. Dokazao je prvo sebi a i drugima da je sposoban da učini sve u životu što isplanira.
Osnovna motivacija i cilj koji ga je vodio u život je bila : „Ti to možeš, nema odustajanja, vjeruj u sebe, vjeruj u svoje potencijale, vjeruj u svoje znanje i vještine, nema ja to ne mogu, ja to ne želim, ja sam invalid pa ne mogu“.
Polaznici Centra u tišini su ga slušali te ostali oduševljeni njegovim izlaganjem.
Nakon blogera đusa svoje izlaganje imao je i tata Tomislav. Iako nije bilo roditelja kako bi svoja razmišljanja i svoja iskustva podijelili sa njima u kratko smo naše iskustvo prenijeli polaznicima Centra te ljudima koji su se okupili kao znak potpore.
Pokušali smo te mlade ljude koji nažalost imaju invaliditet usmjeriti ka razmišljanju da iako su oni u jednu ruku hendikepirani, to ne znači da nemaju pravo na normalan život.
Jer iako živimo u 21 stoljeću porazna činjenica je da je javnost još uvijek slabo socijalizirana s osobama s posebnim potrebama. Naglasili smo da je to naš zajednički cilj i naša zajednička borba kako treba što više utjecati na javnost kako bi se promijenili stavovi i razmišljanja odnosno da se javnost što više senzibilizira naspram osoba s invaliditetom.
Završnu riječ je imao još jednom naš dragi bloger đus te je predavanje završilo gromoglasnim pljeskom i oduševljenjem svih prisutnih.
U prilog toj činjenici ide, da su nam poslije predavanja dolazili polaznici Centra i s nama se rukovali a na njihovim licima se vidjelo da smo ih ostavili u njihovim razmišljanjima o svojoj budućnosti.
No tada se dogodio možda najljepši trenutak cijelog ovog motivacijskog predavanja, kada su naši dragi blogeri i prijatelji koji su nas došli podržati, zapalili svijeću i zapjevali pjesmu potpore. Nije bilo čovjeka koji nije bar na tren spustio suzu. I unatoč ne odazivu medija i unatoč slabom odazivu roditelja djece s posebnim potrebama, ta gesta tih mladi ljudi govori da u nama „zdravima“ ima nade i da nismo pokleknuli. Da ćemo se uspjeti koliko toliko senzibilizirati sa osobama s invaliditetom koji imaju samo jednu želju a to je da imaju pravo na ŽIVOT.
Iako je ovo mali početak „nečega“ novoga, možemo sa sigurnošću reći da je ovo motivacijsko predavanje USPJELO.
Post je objavljen 15.03.2008. u 08:00 sati.