Stojim u redu za večerašnji show...
I svijetlo gori,jarkom svijetlošću...
Usput pokušala sam ti reći da ću biti tu...čekajući...Glazbeno educirani blogeri shvatit će da su ovo prevedene riječi pjesme „by the way“ od Peppersa... Evo me svijete tu sam...U monotoniji današnjice...U sigurnosti svoga teenage života...
Pjesma koja se zavrtila na cd playeru je-tear također od RHCP-a...Polagani beat ove pjesme daje ti osjećaj kao da si na drogama,kao da se sve zavrtilo,a ti stojiš na mjestu,ukočen i nepokretan u odnosu na slobodan svijet koji se zavrtio i tebe izostavio...čuješ samo žamor tisuća glasova i negdije u toj buci svoje ime,ali ne možeš znati odakle dolazi...toliko je ljudi oko tebe.a tebi jednostavno dođe da vrištiš...Vrištiš toliko glasno da podereš grlo...Ali nitko te nemože čuti... i čemu se onda truditi!?Plačem, to je jednostavno tako,ne mogu to zaustaviti a niti mogu sama sebi objasniti zašto ...Evo završava sve...polako odlazi...Život...Tako okrutan a na svoj način prekrasan kao što je mazohistu bol...I kao što je Jankeeju šprica,ovisna sam o životu,jednostavno imam potrebu ubrizgati ga u venu i trnuti na podu dok mi struji krvotokom..Iduće se jutro probuditi u boli,nekoj slatkoj bolesnoj boli...Suze mi padaju na tipkovnicu,a ruke se tresu u slatkoj fobiji o nastavljanju života,sa dobrim i lošim stranama...sa boli i....svime ostalim...
Ne znam što da još napišem ali ponovit ću slavnu rečenicu iz prvog posta:
„Ne bojite se živjeti, život je zato!“
VOli vAs i ČiTa VaŠa ZbEdIraNa MaRiLYn
Post je objavljen 15.03.2008. u 00:59 sati.