Marketing
Nit' muško nije što je nekad bilo...
Možda se to samo meni čini.. ali ni muškarci nisu što su bili.
Pa dakle, tamo negdje 70-tih godina prošlog stoljeća, tko ih se sjeća, muškarci su još bili muškarci. Dobro, ni ja ih se ne sjećam u punom profilu, jer sam u to vrijeme još lizala «rolipop» i muškarac mog života se zvao «Ken», ali sjećam se svog tate, barbe, susjeda..
Nosili su se zulufi, uske košulje, trapez hlače. I brkovi. O da, brkovi su bili zakon!
Muškarci su bili muškarci. Šetali su svoje djevojke, zavodili ih, pozivali na ples. Jer da, tada se još plesalo. ( a uvijet nije bio da prije toga završite 2, 3 stupnja nekakve plesne škole, i to masno platite).
Većina nije imala aute, ali to ih nije sprječavalo da svoje djevojke prate kilometrima do njihovih kuća, i to samo zato da bi na kraju dobili jedan poljubac.
Strpljivo su čekali kada će na red stići ono drugo. Onda nakon nekog vremena…..
Ti isti muškarci, ili bar velika većina njih, su bar jednom, ako ne češće, dobili priliku nekoga razdjevičiti, (jel se tako kaže?). Oni spretniji to bi obavili prilično «bezbolno», i tu ne mislim da bol koju bi čedne djevojke osjetile kod «prvog puta», već na posljedice.
One nakon 9 mjeseci.
Jer, nerijetko bi se desilo, da bi taj prvi seks rezultirao dobitkom.
Tko zna zna, tko ne zna - postane tata.
Anyway, bilo je to doba parole «vodimo ljubav, a ne rat».
Nisam htjela odlutati u daleku prošlost, eto desilo se, a u stvari sam se željela nadovezati na nešto drugo.
Muškarci danas.
Potrebni.
Još uvijek.
Unatoč pošasti ženske emancipacije.
Prisutni.
Doduše, brkovi, barem oni kakve je nosio moj tata, davno su izumrli, ali eto njeguju se neke bradice, jareće, od tri dana, i štatijaznam kakve već..
I dalje su u uskim košuljicama, ali iz njih više ne vire one muževne dlake, već su prsa uredno obrijana (većini).
Djevojke više ne prate kućama. U najboljem slučaju ih voze. A često te iste djevojke na dejt dođu i vlastitim autom, pa onda nakon cuge, dvije, svatko svojim autom kući.
I dalje se ovaj naš planet okreće kao i nekada. Malo brže, malo je zagađeniji. Još uvijek se ratuje unatoč onoj paroli iz 70-tih…
Ali,
Današnji dečkići ne čekaju. Ono za čime žude dobiju brzo, puno brže nego nekad, rijetki su oni koji uspiju nekome «skinuti jumf», jer se on skida već tamo negdje krajem osnovne škole, a one koji ga «skinu» ne mogu nazvati muškarcima..
Postali su «pametniji», barem ako ševe u onim godinama kada su to počinjali njihove tate…
Pa tako nema puno dječice koja su se «zalomila», a da su im tate starije od 18 godina.
Rjeđe se žene. Ako se žene. Jer brak kao institucija izumire. Rjeđe su u ozbiljnim vezama, jer je moderno biti u neobaveznoj vezi…i do 35 živjeti s roditeljima.
Etc, etc…
Sve manje liče na muškarce, one prave, sirove. S širokim ramenima, uskim bokovima, snažnim rukama..
Postali su metroseksualci.
To vam je ono, nit žensko nit muško..
Ja sam old fashion girl.. i sva sreća uspjela sam ugrabiti još jedan od onih rijetkih, preostalih primjeraka pravog muškarca.
Jer moj muškarac ima široka ramena, i dlakave ruke, i noge koje ne brije, i uske kukove, i ne nosi pramenove, ne ide na pilates, a nakon dobre klope podrigne..
Moj muškarac igra nogomet, obožava sport…
Moj muškarac zna popraviti peglu, i bojler, i usisivač.
Na sreću.
Post je objavljen 14.03.2008. u 14:57 sati.