I dok se vozim autom puštam misli da mi lutaju..... pokušavam moliti, razgovarati sa svojim Gospodinom, i onda se to pretvori u vrijeme posvećeno samo meni. Divota! Srečom pa me prate anđeli dok vozim da se previše ne zanesem.... I tako u jednom trenutku prelije me toplina, val sreče.... onaj osjećaj kada duša i tjelo postanu jedno i sva ustreptim... upravo sam razmišljala o svom suprugu. I milina me obavije dok sam razmišljala koliko je divna osoba. I koliko ga ljubim. Imamo trenutno jednu malo nezgodnu financijsku situaciju, i razmišljam koliko se on u tom času postavio ispravno.... gotovo sveto.... Zanimljivo je kako je on reagirao na saznanje o toj situaciji.... s osmjehom, okrenuvši je na šalu, on kojega zovem mrgud, jer tako voli gunđati i prigovarati za nebitne stvari. A kada se pojavila ozbiljna situacija, on ju je prihvatio i okreće stranicu, idemo dalje.... on se tako ponaša prirodno, a ja sam trebala uložiti truda da se ponašam isto tako. A njemu je to normalno.... Dakle, dok razmišljam kako je on divan, sva sam sretna i sve super. I tako dođem ja kući, a on počne filozofirati i gunđati oko nebitnih sitnica, i svo moje ushićenje nestane, i tako sam bila ljuta na njega.... i opet razmišljam , pa kako je to moguće.... prije dva sata sam ga glorificirala, a sada bih ga najradije poslala van, ili sama izašla da se ohladim.... i onda shvatih... Shvatih da ga moja duša ljubi upravo takvim kakav je. A svakoj njegovoj dobroti raduje se cijela, jer ga to ćini još divnijim. Ali moje ljudsko JA voli samo mojega muža, taj čovjek u meni, neukroćena žena, još nije spremna muža staviti u centar svoga života.... i zbog toga se ljutim. A svaka ljutnja u meni stvara nemir koji sigurno ne dolazi od Boga. I trebam raditi na tome da se tog nemira oslobodim. Da se ne krešem zbog nebitnih stvari. Jer, sada vidim , on se dokazao a sada je red na meni... Jer ljubeći ga duhovno cijelim srcem i bez predrasuda, ja rastem kao vjernik, rastem kao čovjek, okrećem se cijelom svijetu sa ljubavlju. Ali ljubeći ga kao čovjek, samo onda kada to "zasluži" ja uništavam velike mogućnosti svog duhovnog rasta svodeći ih na razinu niskih osjećaja koji me tjeraju na detaljne analize i kritike.... a ako želimo kritizirati, uvijek ćemo naći materijala za to. Taj način razmišljanja ukljanja osmjeh sa moga lica, sreću u srcu i veselje koje mogu djeliti uokolo. Umjesto toga pruža mi tugu i nevoljkost. Hvala Bogu da je sve manje takvih nevoljnih faza u mom svakodnevnom životu, i hvala Bogu na svakodnevnim kušnjama jer me one podsjećaju na to Tko mi je sve dobro dao, i tko mi to smije oduzeti.
Post je objavljen 14.03.2008. u 09:04 sati.