Prestala sam da zamisljem putove
Nisam vise onaj isti sanjar
Nemam vise svojih mora
Nema vise nevera ni oluja ni luka
Nisam više tvoja
Boli me
Nisam više svoja
Briga me.
Samo ponekad vjetar mi šapne
Riječi koje zapeku
Samo ponekad neki prolaznik
Podsjeti me na tebe.
I tad sam tužana
I skrijem se u svoj stari kaput
A duboko u sebi gorim
I sretan sam jer sam na tren opet tvoja.
I jedna hladna suza krene
I usne zadrhte pod naletom tvog imena
I ruke krenu k tvom liku
I protrnem .
I tad probude se moji snovi
I uzburkaju moja mora
Nevere nošene vjetrovima protutnjaju mojim grudima
A moja luka poprima obrise tvojih usana.
Cijeli moj svijet zaživi
I ljepo i ružno u isti mah
Ugrije mi dušu i digne me
Digne k nebesima.
provirim kroz svoj kaput
Ohrabren trenom tvoje prisutnosti
I tad se suočim
Suočim se s ništavnošću realnosti.
I tad prestajem da zamišljam putove
I nestanu moja mora
Utihnu moje nevere i vjetrovi
Išćezne moja luka.
Post je objavljen 13.03.2008. u 23:22 sati.