Moj je otac a tvoj djed, kojeg sam već u pubertetu iz štosa počela zvati njegovim osobnim imenom: Joško ( bili smo združeni tom javnom tajnom kojoj su se protivili svi ostali u kući osim moje sestre, a tvoje tete Valerije) bio tipičan predstavnik astrološkog znaka u kojem je rođen, škorpiona. Podosta samozatajan, podosta mračan, posesivac ali kao roditelj i to otac, nevjerojatno skrban za svoju djecu. To je u prijevodu značilo da je nad svime, pa i mojim životom imao uvid, kontrolu, bio mu duhovni pokretač. Iako mi je ostavljao svojevrsnu slobodu, ipak se moralo znati da je on onaj koji mi tu istu slobodu – dopušta. Tako smo funkcionirali, bio je moj stameni stup na kojeg sam se apsolutno mogla oslanjati tijekom svoga života, bio je uz mene kad je škripilo, kad je klizilo, kad je bilo redovno. Slab prema meni miljenici, u potpunosti me htio podrediti sebi. I jest me, na kraju, kad je umro (za mojih 42 godine života apsolutno prerano) ostavio s osjećajem nezaštićenosti. Svim odlukama poslije njega, nedostajala je njegova autorizacija, njegov, narodski rečeno, blagoslov. Ostavio me moj duhovni i fizički otac, boljelo me tijelo kad je umro. Bila je to (druga) bol u životu kojoj nije bilo pomoći. Joško, neću te prestati voljeti do kraja svog života, ostavio si neizbrisivi pečat u meni.
Znaš da te volio Una, vjerojatno tek kroz mene, bila si moj izdanak, a od tvojih bioloških roditelja ja sam mu bila vrijedna, a tvog oca je morao, htio ne htio prihvatiti. Bio je, rekla sam, posesivac, nitko mu nije bio dobar za njegovu kćer, nitko mi nije bio vrijedan. Iako si bila fizički sličnija svom ocu, pomirio se s time i prihvatio te bez ikakve rezerve jer si bila dio mene. Prenosio ti je ista znanja i saznanja kao i meni, učio te filozofiranju života, tajnama svemirskog okruženja, prihvatio te i voljela si ga. Pomalo sam počela prepoznavati istu sponu između vas kao i onu koja je nas vezala. Iako si imala tek 14 godina kada je umro već se u tvojim razmišljanjima mogao otkriti i njegov utjecaj.
Moja majka…. oduvijek je nedostajala ta spona u našem odnosu, spona majke i kćeri. Bila je bezrezervna družica i ljubavnica svojem suprugu, postavivši ga na postolje na kojem je bilo mjesta tek za prvoga, njega. Nas dvije, sestra i ja, nismo zaslužile niti utješna mjesta na istom postolju. I ti si već kao dijete shvatila taj nedostatak majčinskih gena u njoj, dakle ne kao majke već kao bake pa si moju baku prihvatila kao svoju a ova je ostala na mjestu kojeg je svjesno odabrala. Ne kaže uzalud pametan narod : «Kako siješ, tako žanješ», ta sjetva je bila siromašna pa nije niti mogla uroditi tvojom ljubavlju spram nje. A znala je da je to tako iako nikada nije htjela priznati razlog. Prevrtljiva i nezrela kakva je oduvijek bila, svalila je krivicu na tebe, na tvoj nedostatak ljubavi i pažnje. Šteta, propustila je mnogo toga vrijednoga. U trenutku kad si rođena, kad ti je bilo možda samo mjesec dana, i kad me u razgovoru pitala jesam li sretna, odgovorila sam joj da sam najsretnija osoba na svijetu jer imam dijete, imam tebe, tu sam vrijednost shvatila na svoju sreću odmah, zavoljevši te više od sebe. Nije mogla shvatiti da nešto tako obično, kao dijete, kojeg mogu imati svi na svijetu, može podrediti sebi sve ostale vrijednosti, barem po njezinim prioritetima: novac, položaj, čast…
Šteta, šteta, šteta za nju…..propustila je jedan od najveličanstvenijih čuvstava života.
Danas je sama, i fizički i psihički, prekinula sam s njom i to malo spona koje su nas vezivale jer je mene i tebe uvrijedila, jer te nije došla ispratiti jer me nije znala/htjela/mogla pokušati utješiti.
Ja sam Una, jedina ljubavi moga života, prema tebi bila i jesam, inkarnacija Joška, zakrilila sam te svojom ljubavlju i osobnošću, ne znam, je si li mogla disati u slobodi, ali mi je te gene prenio i nisam mogla drugačije. Zbog toga ne mogu disati, zbog toga me sve boli, zbog toga sam kao drvo kojem su otpilili korijen a ne granu, stoga umirem jer nemam svog izvora.
Post je objavljen 13.03.2008. u 17:54 sati.