Ne, nije ovo još jedan Povratak. Neću ni pokušati obećati da ostajem i ovaj put...
I neću vam ostaviti neke posebne Priče... Tek nekoliko djelića slagalice, koju sklopite sami, ako želite...
Moram priznati da u posljednje vrijeme sve manje sebe mogu posvetiti Riječima, kao magiji koju sam toliko voljela.
Moram priznati da često zaboravim ovaj osjećaj dok promatram kako mi pred očima misli postaju stvarne, materijalne, nesavladane mojim razumom...
Moram priznati da se ponekad izgubim, a ponekad pronađem... I ponekad mi iz očiju krenu suze, bez ikakvog razloga, da bi mi iz tih istih očiju, trenutak kasnije, sijala svjetlost osobe koja voli i koja se raduje...
Nije ovo još jedan Povratak, ne, i nije Obećanje da ću se vratiti...
Ovo je samo... Još jedan Pohod na Nespokoj...
Za objašnjenje... (Još jedno pismo... Ilustracija sveg onog što sad nemam snage pisati...)
Prijatelju...
Hvala ti.
Oprosti. I prije sam ti željela poslati odgovor, ali tek u ovo sunčano popodne nađoh vremena.
Nisam htjela da ti piše osoba iz polusvijeta kojoj su misli negdje drugdje...
Pa... Evo me.
Prvo da još jednom kažem HVALA za sve... Za ovih nekoliko mjeseci koliko se znamo... Za svaku riječ i svaki osjećaj koji smo dijelili... Hvala ti... Na svemu onom što ne mogu svesti u riječi... Hvala...
Što je zapravo bilo ovih dana???
Smijeh i suze.
Neki novi svjetovi otkriveni i neki novi osjećaji doživljeni...
Postoje priče koje se mogu samo proživjeti, a ne ispričati...
Da...
Sad---
Zaručnica jednog Anđela i...
Osoba koja je konačno počela brisati Tugu iz svojih očiju???
Prihvaćanje.
Preuzimanje odgovornosti.
Pomirenje.
Čudno. Dugo to nisam znala, Prijatelju, toliko dugo...
Znaš, toliko dugo sam bila... Osoba kakva zapravo nisam željela biti.
Altruistični egoist. Prokletnica koja teži Savršenosti. Razderana između "stvarnosti" i "ideala".
Bila sam svašta, da... Jedino što nisam bila sve ovo vrijeme... Nisam bila ja.
Ljudsko biće koje voli i kojeg boli i koje griješi... Zaluta... Pa se nađe.
Nisam to bila.
Ili sam postojala kao nešto daleko i nedodirljivo ili sam bila u afektu prim pomisli na vlastitu nemoć...
Ne možeš istodobno birati biti sve i biti ništa...
Dovoljno je samo... Odabrati nešto. Odabrati biti ti.
Prihvatiti. Preuzeti odgovornost...
Pomiriti se. Zagrliti sebe samog i sve oko sebe i...
Voljeti...
To mi je bila želja sve ovo vrijeme, ali nisam znala...
Nisam bila dovoljno jaka...
I sad...
Znam. I jačam.
I nema više mraka u meni.
Nikad ga nije ni bilo, uviđam...
Samo... Nikad nisam vidjela svjetlo. Sad vidim.
U sebi i u svemu.
Sretna sam.
Volim.
Imam neopisivu potrebu zagrliti svako pojedino biće na svijetu i reći Volim te.
Volim te.
Sloboda čovjeka upravo je u tome da odabere čemu će "robovati"...
Što će slijediti, što će biti...
Svakim novim korakom iznova biramo kakve ćemo "lance" nositi...
Ne krivimo druge za svoje odabire...
Prihvatimo... Pomirimo se... I volimo...
Sloboda čovjeka je da bira...
Ja biram LJUBAV.
Jer svijet je suviše lijep...
I život je suviše čudesan...
Da bismo izmišljali izlike zašto nismo sretni...
Post je objavljen 13.03.2008. u 16:56 sati.