Marketing
Kao cvijeće u proljeće
Naše drage sestre Pohoda Marijina, smještene u svom samostanu uz kapelicu sveudiljnog klanjanja Corpus Domini u Zagrebu, od prvih su početaka Molitvenog vijenca gorljive moliteljice i podupirateljice ovog obiteljskog molitvenog apostolata. Osim molitve i bezbrojnih korisnih savjeta dale su nam i prostor za okupljanje i rad u svom samostanu. Ovaj Red priprema se za proslavu velike godišnjice: 2010. godine navršit će se punih 400 godina od one davne godine 1610. kad je sv. Franjo Saleški zajedno sa sv. Ivanom de Chantal osnovao ovu redovničku zajednicu. Duhovnu pripremu za taj veliki jubilej rasporedile su u tri godine i to ovim redom:
2007. godina bila je posvećena svetom Franji Saleškom
2008. godina posvećena je svetoj Ivani Franciski de Chantal
2009. godina bit će posvećena otajstvu Pohoda Marijina
GODINA SVETE IVANE DE CHANTAL – 2008.
Barunica Ivana Franciska de Chantal sa 28 godina ostala je udovica sa četvero djece. Za njezin daljni život presudan je bio susret sa tadašnjim ženevskim biskupom sv. Franjom Saleškim. Izabrala ga je za svoga duhovnika. Vezala ih je velika ljubav prema Bogu i težnja za savršenstvom. Zajedno su osnovali zajednicu Sestara Pohoda Marijina. Želja im je bila da to bude otvorena zajednica u službi siromaha i bolesnika, kojoj će moći pristupati i udovice i djevojke slabijeg zdravlja, koje ne bi mogle obdržavati pravila stroge kaluzure, ali nekoliko godina nakon osnutka, prema biskupovom nalogu, morale su se zatvoriti u klauzuru, kao uostalom u ono vrijeme i sve druge ženske redovničke zajednice.
Majka Ivana Franciska de Chantal bila je prva poglavarica.
Razmišljajući o velikoj obljetnici koja se približava i o osnutku i širenju samostana, sestra Alojzija Martinčević iz zajednice uz kapelicu Corpus Domini, vidjela je neke sličnosti sa Molitvenim vijencem.
Evo što nam je o tome napisala:
USPOREDBA S MOLITVENIM VIJENCEM KRALJICE OBITELJI
Kao cvijeće u proljeće
U prvoj polovici 17. stoljeća Francuskom se proširio dah "duhovnog proljeća", a potakle su ga dvije zadnje godine velikih pustošenja kuge. Već od 1631. godine sve su Kongregacije doživjele novi procvat. Samostani su se umnožili.
Iz tog poleta Red Pohoda Marijina je osobito imao koristi. Bez sumnje, bilo je to pod utjecajem svetačkog ugleda Franje Saleškoga i njegovih spisa: „Uvod u pobožni život“ i "Rasprava o Božjoj ljubavi."
Za osnivanje Reda Franjo Saleški poslužio se Majkom de Chantal. A Majka de Chantal je zračila: svi dokumenti to potvrđuju, sve oko sebe ispunjavala je neobičnim šarmom, šarmom koji joj je bio prirođen. Nešto od izvanredne „dobrote“ što se širila oko ženevskog biskupa, bez sumnje je prešlo i na njegovu najdražu kćerku. Evanđeoski bi privlačila svakog koga je srela ili s kim bi razgovarala: njen je ugled stalno rastao. Već za života, i usprkos njenom protivljenju, pozdravljali su je kao „sveticu“.
Svi ti razlozi – a i drugi više osobni – izazivali su navalu duhovnih poziva. Majka de Chantal je kočila, najviše što je bilo moguće, ta osnivanja; ali usprkos njezinoj opreznosti, kuće su se množile. „Suviše se množimo, pisala je jednog dana Majci Favre. Ne prestajem to govoriti, ali mi ne vjeruju!“
Nemojmo misliti da se ta proljetna eksplozija događala bez pljuskova i oluja. Obitelji, vlasti, sudstvo, ponekad i biskupi, dizali su se protiv osnivanja. Uglavnom ne zbog neprijateljstva, već zato što su gradovi bili preopterećeni samostanima, crkvama i kapelama. Majka de Chantal se nije uznemirivala zbog tih poteškoća. Ona se bojala pada kvalitete redovničkog duha, čistoće Saleškog duha u tim na brzinu osnovanim samostanima! „Moj Bože, govorila je 1633. evo već 59 samostana! Kako da to mnoštvo kuća za koje nemamo ni duhovna ni svjetovna sredstva održimo, sve mi to zadaje veliku bol!“ Željela je da se ne otvaraju novi samostani dok se ne raspolaže s izvanrednom poglavaricom i jezgrom solidnih redovnica... „Moj Bože, daj mi više mogućnosti da se širimo uz korijen, a ne uz grane!“
Ovaj je tekst često bio predmet razgovora s Anom, kada su se i naši Molitveni vijenci počeli naglo širiti. Nailazilo se često puta na protivljenja svećenika i na razne prigovore kao npr. «ovi vjenčići i zvončići su odvukli ljude iz naše zajednice…». Tu je bio još najveći problem pronaći dobre Marije i Marte za svaki Molitveni vijenac, zatim tražiti svećenika koji MV prihvaća, pa redovničku zajednicu. I mi smo vapile Bogu da ojača korijen.
Sada, kada je Statut prihvaćen na osnivačkoj skupštini, tek smo na pravom početku. Sada je stvar jako ozbiljna i treba uložiti sve darove naravi i milosti da naši Molitveni vijenci postanu zaista živi krugovi Crkve puni revnosti i žara. Naše Marije i Marte trebaju biti prave sestre i raditi zajedno da svaki MV bude živ i međusobno povezan u pravoj ljubavi braće i sestara.
Mi za naše Molitvene vijence molimo i osjećamo plodove molitava onih koji mole za nas. Svima od srca zahvaljujemo za svaku i najmanju žrtvu i molitvu, za svaku pažnju koju nam pojedini članovi iskazuju.
Lijepa je ova povezanost između nas i obitelji! Naše nam Konstitucije nalažu da samostan mora živjeti u punini, usklađeno s propisima Crkve, da mora živjeti svoje uključenje u Božji narod, gdje svaki član prima i naviješta Evanđelje…
Neka živi Isus, neka se širi Radosna vijest na sve strane svijeta!
Blagoslovljen budi Bog!
Post je objavljen 13.03.2008. u 15:51 sati.