Marketing
Diskretni šarm malvazije
Michael Goesle
Krajem 80-ih bila sam jako bolesna i nekoliko godina skoro da nisam napuštala naš mali jednosobni stan u Novom Zagrebu.
Daćkov tata vozio bi me na redovne posjete liječniku + nekoliko puta tjedno odbacio bi me do/od zgrade HTV-a gdje sam radila u šihtama. Na poslu nisam nikome povjerila svoj zdravstveni problem, ne zbog stida ili nekakve tajnoljubivosti, već zbogradi obeshrabrujuće spoznaje da ni meni samoj nije bilo jasno što mi je pa kud to očekivati od kolega?
Te su televizijske šihte bile strašno deprimantne i pravo psiho-fizičko mučenje, no kada sam jedared povraćajući u WC-u naletila na uplakanu meteorologinju Picek, shvatih da svako svoga križeka nosi i da pod suncem niš' novega nema. Nije da mi je bilo lakše, ali pomaže kad vlastitu muku svedete pod zajednički nazivnik.
Tu i tamo išetala bih po noći. U gluho doba napravila bih krug oko zgrade i udahnula svježi zrak. Pustoš i tišina su mi odgovarali; bila sam dovoljno blizu da se poput krepaline odvučem do kuće ako mi pozlije, a nije bilo nikoga da svjedoči mome naoko neobjašnjivom i poprlično ponižavajućem ponašanju.
Do dana-današnjeg zadržala sam dar nepogrešivog prepoznavanja fobičara: osvrnite se na rubna sjedala u kinu, stolove u kutu restorana blizu izlaza, ljude koji duboko dišu u poštanskom redu, one koji emaniraju strašni nemir po čekaonicama, znoje se u liftu, hodaju ko zombiji od točke A do točke B...
Jedini noćni susret koji pamtim dogodio se u dva ujutro kada sam za uglom zgrade naletila na velikog bijelog mačora koji je s mišem u zubima hitao prema svojoj logi. Taj susret dviju vampirskih duša u mukloj uri kad glasa se tek ćuk il' netopir (i ćurlikne pokoji mobitel), onaj unezvjereni mačji pogled pun strave da ću mu oteti njegovog miša, natjerao me u instant smijeh iako me moja bolesna empatija već iste sekunde mahnito sunovratila k muljevitom dnu svemirske tuge zbogradi priklanog miša. Mačor-lovac i njegov plijen nestadoše u mračnome prolazu, a ja se vratih u svoju kulu od bjelokosti da zamišljam neuronski labirint u glavi koji veselu ženicu munjevito pretvara u lokvu jada, i obrnuto.
Neću vam sad pričati tko, što i kako mi je pomogao da se ponovno priključim u život izvan zone sumraka već ću vam ispripovijedati kako je protekao moj prvi izlet u svijet vas naoko normalnih (buahahaha!!!!) .
Kuma Sanjcho i Kum Bojko, moji anđeli čuvari i ljudi koje ovom prilikom kumim da me posvoje kad totalno poinfantilim u staračkom domu, dakle to dvoje dobrih duša odvelo me jednog lijepog sunčanog popodneva da u Kinoteci pogledamo "Diskretni šarm buržoazije".
Sjeli mi baš kak se treba do početka reda, kino dvorana je maltene prazna, u onom središnjem redu mi, nekoliko likova skroz naprijed, par studentica nekoliko redova iza. Svjetlo se gasi, pada mrak, krene priča, ja se čak i opustim. Nekoliko minuta kasnije bešumno se otvaraju vrata dvorane, ulazi zakašnjeli gost, ni pet ni šest sjeda kraj mene, između nas je samo jedno sjedalo. Jebiga, mislim si, mogao si naći i drugo mjesto, ali kaj sad, zakasnio je, ne da mu se spoticati po mraku i ometati druge, ja sjedim tik do izlaza i razumljivo je da je sjeo tu gdje je sjeo... I nastavimo mi gledati Bunjuela...
Bog će ga višeznati kad - u kojoj minuti filma, osjetim nad koljenom diskretni šarm muške capice, nepozvane i neželjene, lagano pritisnute prste o površinu najlonske čarape tamo gdje se susreću suknja i nadkoljenica .
"Ti si neki luđak, što li???“, iz sveg glasa pitam ja nepoznatog u mraku.
I odmah se okrećem Kumi i Kumu: "Ovdje me neki manijak pipa po bedru!“
Nepoznati đipnu iz stolca poput uskršnjeg zeca i brzinom munje nestade iza zastora i ulaznih vrata!
One cure koje su sjedile nekoliko redova iza nas dobace: "Joj, to ti je jedan manijak koji ordinira po kinima! Lovi žene za noge! Znaju ga svi od Dubrave do Kustošije!“
Pa di mene nađe, sliku li mu ljubim na stupu za vješanje, zalječenu fobičarku i rekonvalescentkinju, na mom prvom izlasku među ljude??? Kud moju vjeru u ljude da poljuljaš, hrabrost da nagradiš, optimizam da okruniš???
Dobrodošla ti nama, natrag među Normalne!
PS. Onda je krenuo rat i skoro sve se moje bolesničke predrasude potvrdiše.
Sve osim jedne.
Post je objavljen 13.03.2008. u 12:33 sati.