Moja baka imala je neku čudnu sposobnost da vidi osobe koje nisu više u ovoj dimenziji. Sada uviđam da je tako - nakon mnogo godina odkada nije ovdje.
Dok je bila živa smatrala sam da je luckasta.
Zašto?
Kao mala imala sam noćne more. Kada sam o tome pričala s bakom pitala me je: "Da li vidiš čovjeka u bijelom kako ti stoji pokraj kreveta?"
Nisam vidjela. Do današnjeg dana ga nisam vidjela i ne znam da li ga je ona ikada vidjela.
Moja baka bila je jako pobožna žena i samim time vjerovala je u duhove. Stvarno je vjerovala i željela mi je pomoći da nemam straha od čovjeka u bijelom.
Rekla mi je: "Svaku noć prije spavanja izmoli oče naš i zdravo Marijo pa te više neće biti strah."
Tu je bio jedan problem. Nisam znala ni oče naš ni zdravo Marijo. Baka mi je dala svoj stari molitvenik iz kojega sam te molitve naučila. Stvar je funkcionirala. Nije me više bilo strah. Pretpostavljam zbog autosugestije da mi molitve prije spavanja pomažu. Danas ih više ne molim. Noćne more su odavno prestale...
Druga priča s mojom bakom je još čudnija.
Kad je deda umro znala je govoriti kako joj on često dolazi u posjet, kako pričaju o svemu!?
No, najčudnija njezina priča dogodila se jednu noć. Došli su joj u posjet muškarac i žena. Kuća je bila zaključana, a ona je već bila u krevetu. Rekli su joj kako su umorni od puta i da li se mogu kod nje malo odmoriti. Dopustila im je, te je muškarac legao na drvenu klupu, a žena kod nje u krevet. Ujutro ih više nije bilo, a baka je bila uvrijeđena kako su samo tako otišli bez pozdrava...
Kad razmišljam danas o mojoj baki sjetim se njezinog zadnjeg smješka prije nego je umrla. Tim smješkom kao da mi je željela reći da se ne bojim i da ide u drugi svijet, drugi nivo svijesti gdje će egzistirati i dalje...Makar taj drugi svijet bio samo u mojim sjećanjima...
Post je objavljen 13.03.2008. u 09:52 sati.