...U tom je trenutku zacuo neku buku.Medju zarobljenicima u polju stajao je covjek od oko sezdesetak godina,
prosijed i uredno odjeven."Nemojte me ubiti!"-vikao je."Ja sam spasio zivote mnogih Srba u Srebrenici.Mogu vam dati njihova imena,oni ce vam garantirati za mene."Poceo je izvlaciti neki papir iz dzepa.Drazen mu je prisao i odveo ga na stranu.Dao mu je cigaretu i casu soka od narance.Covjek je sjeo i zapalio.Ruke su mu se tresle dok je Drazenu pruzao papir."Ovdje su imena i brojevi telefona,mozete ih provjeriti,govorim istinu...",rekao je.Ali Drazen je znao da ga vojnici nece ostaviti na zivotu jer je bio svjedok strijeljanja,a to se moralo izbjeci.Zasto ga je onda odveo na stranu?Covjek ga se dojmio jer nije poput ostalih sutke prihvatio smrt.Cinio se iskren i hrabar i Drazen mu je htio produziti zivot koliko je god mogao."Svi smo zivjeli zajedno,Muslimani,Srbi,Hrvati"-rekao je."Sto se to dogodilo nama,obicnim ljudima?Zasto smo to dozvolili?""Da,sto se to s nama dogodilo?"-ponovio je Drazen.
"Kada bi mi netko mogao objasniti,kada bih mogao znati.Ne znam nista vise nego ti",rekao je."Ja sam napola Hrvat,zena mi je Srpkinja."
Drazen je shvatio da on i taj covjek pred njim imaju nesto zajednicko:nemaju nista protiv ljudi drugih nacionalnosti.
"Ali kako mozes to raditi?"-pitao ga je covjek duboko uvlaceci dim,osjecajuci da mu je to zadnja cigareta.Sto mu je Drazen mogao reci osim da niti sam nije imao izbora.Zvucalo je glupo,tako nesto reci covjeku koji ce uskoro izgubiti zivot,zvucalo je prokleto glupo.Ali bila je to istina.Drazenu je bilo jasno kako je jedini grijeh toga covjeka pripadnost pogresnoj naciji.
Nije vise bilo vremena za razgovor jer im je Pero prisao s jos jednim vojnikom i njih su dvojica naprosto odveli covjeka.Svjestan da nista drugo ne moze uciniti,Drazen ih je ipak pokusao zaustaviti."Suti,ne budi glup",rekao mu je Ivan.Minutu kasnije,sve je vec bilo gotovo,covjek je bio mrtav.
Vec je proslo podne,ali vojnici nisu imali vremena za odmor.U pocetku bi Drazen svakih pola sata sjeo pod drvo i popusio cigaretu.Ta je pauza bila neka vrsta bijega.Ali vise mu nije bilo do pusenja.Pokreti su mu postajali mehanicki.Nanisanio bi neciju glavu i pucao,prije nego sto bi stigao obrisati znoj sa cela,sljedeci zarobljenik bi vec klecao pred njim.To mu je bilo draze,jer ako bi pauza bila preduga,postajao je svjestan smrada leseva.Ljeti se lesevi gotovo odmah pocinju raspadati.Ponekad ga je majka slala u mesnicu po meso,ali trudio se to izbjeci.Ljeti mu je smrad mesnice bio nepodnosljiv,gadile su mu se debele zelene muhe koje su slijetale na meso i ostavljale svoja jajasca.Mesar bi se zabavljao hvatajuci ih i bacajuci ih u casu vode.Drazen bi brzo odjurio kuci,zeleci se rijesiti smrada.Kakav ti fini nosic imas,zezala ga je majka.S polja je sada dopirao isti takav smrad i vidio je iste zelene muhe kako slijecu na svjeze leseve.
Ivan je vidio da je Drazen problijedio.Ponudio mu je rakiju,domacu sljivovicu.Nakon par gutljaja bilo mu je bolje.
Alkohol ga je obuzeo i nekoliko rundi je pucao bez razmisljanja.Dok je otpijao jos jedan dugi gutljaj sljivovice,
Drazen je krajickom oka ugledao djecaka koji je izlazio iz autobusa.Oci mu nisu bile vezane i Drazen mu je vidio lice,iako je sebi obecao da zarobljenicima nece gledati u lice,to mu je otezavalo posao.Decko je mogao imati nekih petnaest godina,mozda i manje.Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koza bila izlozena suncu.Pogledao je vojnike,zatim leseve u polju.Oci su mu bile sve vece,kao da nisu mogle upiti sve sto su vidjele.Ali to je djecak,
samo djecak,mrmljao je Drazen vise za sebe,pazeci da ne stane iza njega.Kada su zarobljenici klekli ispred vrata,prije naredbe za pucanje,Drazen je zacuo djecakov glas."Mama",prosaptao je,"mama!"Toga je dana Drazen cuo ljude kako mole za svoj zivot,odrasle muskarce koji su plakali poput djece,obecavali vojnicima novac,
automobile,cak i kuce.Mnogi su psovali,neki su jecali.Ali ovaj djecak je zvao majku,kao sto to djeca obicno cine kada se probude iz ruznog sna i zele osjetiti majcinu ruku na celu.Iako je minutu kasnije vec bio mrtav,Drazenu se jos uvijek cinilo da cuje njegov glas.Pocinjem halucinirati,pomislio je.Po drugi puta toga dana,Drazenu je tako pozlilo da je potrcao prema grmlju i povratio.Nista nije izlazilo,samo zuckasta tekucina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus jos nije stigao.Naslonio se na drvo.Bio je iscrpljen.Od deset sati ujutro bio je na suncu,pucajuci,
trudeci se da ne gleda u zarobljenike,da ne razmislja o njima,da nista ne osjeca.Sada je bio tup,tijelo mu je bilo ukoceno kao da je od drveta.Osjecao se kao lutak na zici koji jedino moze dizati ruke i pucati,ponovo i ponovo.
Sjedio je i buljio u daljinu.Cuo je kako netko jauce,zatim pucanj.Nije okrenuo glavu,nije vise nista zelio vidjeti,bilo mu je dosta ubijanja.Koliko ce jos autobusa doci?
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo.Gojkovic je rekao da vise nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus.
Sunce je jos uvijek bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnosljiv.Drazen je jedva cekao da ode s tog groznog mjesta.Ponovo je zazelio da moze skociti u vodu ili se barem otusirati i sprati sa sebe miris smrti.Da barem moze oprati ruke!Drazen ih je pazljivo promotrio.Na njima nije bilo krvi,samo zulj na desnom kaziprstu.Okrugli,ruzicasti zulj.Kako je to cudno,pomislio je,dobiti zulj od ubijanja!Izracunao je da je pucao oko stotinu puta.Ubio je oko stotinu ljudi i dobio zulj!Odjednom mu se to cinilo toliko smijesnim da se glasno nasmijao,kratko i histericno.
Konacno su napustali Branjevo.Polje pored zgrada bilo je puno leseva.Tko ce ih sahraniti?Okrenuo je glavu.To vise nije bila njegova briga.On je svoje obavio,za njega je to bilo gotovo.Po prvi puta toga dana,duboko je udahnuo.
Ali nije sve bilo gotovo,ne jos.
Kada su dosli u susjedne Pilice,zapovjednik im je rekao da je u Domu kulture pet stotina muslimanskih zarobljenika i da ih takodjer treba strijeljati.Ovoga je puta bio lakse odbiti,jer Drazen nije bio jedini.Svi su bili umorni od ubijanja i odbili su nastaviti.U Pilicama je bilo odmornih vojnika koji su se dobrovoljno prijavili za zadatak,pa je zapovjednik pristao.Drazen je sjedio u kaficu preko puta Doma kulture.Narucio je jaku crnu kavu.Prije nego sto je njihova jedinica stigla,neki su zatvorenici pokusali pobjeci ali su svi pobijeni dok su trcali niz ulicu.Neki vojnici su jos uvijek pretrazivali leseve nadajuci se novcu ili zlatu.Drazen je buljio u njih,samo je buljio i pio svoju kavu.Bila je preslatka.
Znao je da nikada nece zaboraviti taj dan,to ce biti njegovo prokletstvo:miris svjeze kave,plavo nebo,zvuk prvog autobusa,mrsavi covjek s brkovima,hlace natopljene mokracom,smrad leseva,tamnocrvena krv koja kulja iz rane,djecak koji zove majku.Osjecao je da ce mu taj dan promijeniti citav zivot,da ga vec mijenja.Osjetio je kako mu nadiru suze.Djecaci ne placu,govorio mu je otac kada bi dosao kuci s krvavim koljenima.Ali gdje je otac sada kada ga treba?Gdje su svi oni-roditelji,njegova zena,prijatelji?Drazen se nikada nije osjecao tako usamljenim,sam s 1200 leseva koji ce ga pratiti gdje god da krene.
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
Post je objavljen 12.03.2008. u 15:02 sati.