Zamisli mjesto gdje bi sve bilo kako ti želiš
Zeleni vjetrovi lagano cijede sokove
Iz prezrelih, naslaganih limuna.
Mekane stijene krvare vodu. Puknuta srca ne.
A jako želiš? Nema problema...
Prašina se kovitla na kiši.
Bogovi razmišljaju tautološki, znaš?
Pa onda pitaj njih za istinu. Dobra ideja, zar ne?
Molim te, javi mi što su ti rekli...
Želiš li da nestanem?
Da odšećem u maglu?
Gdje si sakrila ključ od zadnjih vrata?
Zašto čekaš? Pa poduzmi nešto.
Ne daj da ti drugi određuju sudbinu.
Uhvati cvrčka za rep, zamoli ga da odsvira
Romancu za tebe, requiem za mene
Pa zašto ne veliš? Hoćeš da ja prvi krenem?
Uhvati me za ruku i prepusti se
Ili čekaj i dalje. Čekaj zvijezdu da ti pokaže put.
Čekaj nijeme sjene da progovore.
Želiš li da otiđem?
Da se utopim u kiši?
Cvjetovi oko nas mirišu na vrelo željezo.
Slani šum stabala na izbočini planine.
Tvoja kosa užurbano leluja bez povjetarca
Dok pogledom pratiš dupine kako titraju.
Čekaš odgovor bogova, nestalan i iracionlalan.
I ja čekam, odgovore, bogova i demona.
Bogovi s neba, demoni iznutra...tiho šapću
Promuklo vrište...orlovi lete od cvijeta do cvijeta.
Želiš li da pobjegnem?
Rastopim se na vjetru?
A bilo je tako jednostavno, sve na svojem mjestu.
Sve na svojoj polici, sve laži servirane i probavljene.
Bili smo sretni, bez pitanja glumili smo što se činilo ispravno.
Susretali se u prolazu, smješak, pogled, čelična šaka u utrobu.
I opet smješak, sa zrncem boli (tek naznačenim).
Zbližavanje i udaljavanje. A onda tiha, mokra večer.
Sam stojim na kiši...i gledam tebe dok nestaješ.
Pod kišobranom, tvoja ruka u njegovoj...i zadnji smješak na licu...
Želiš li da me nema?
Da izgorim...od ljubavi?
Post je objavljen 12.03.2008. u 11:37 sati.