Ode koljeno.
Ništa strašno ali nogometa nema više, barem ove godine.
Imao sam već prije problema s koljenima, još od borilačkog sporta i sumanutog nabijanja koljenima po vrečama.
U sportu je najgore nemati kontinuitet.
Ne valja jednom tjedno se forsirati a druge dane ništa. Nije dobro nit za zglobove nit za mišiće. Bolje podjednako, svejedno lagano ili žešće.
Znam ja sve to i igram mali nogomet jednom tjedno, rijetko i prežestoko al ajde, malo da se čovjek rekreira.
I baš zato mi je palo na pamet moliti se za zdravlje, pogotovo koljena.
Pala mi napamet bl. Marija Propetog Isusa Petković.
Molio sam se da mi čuva koljena jer su tak, labava.
I gle sad, napucavajuć loptu s centra igrališta svom snagom, nisam je dobro zahvatio i ode mi koljeno ( meniskus vjerojatno ) i mislim si....pa čemu sad i to...( kao da imam neke teške probleme, neš ti...)..
Idem tako kući, mislim si koliko se sam se molio i pitam se da li molitva nekada ima smisla ako Bog ima neke druge planove.
Vjerujem u molitvu svakako, ali pomislio sam kako su nekad ipak , sasvim uzaludne.
Baš na tom razmišljanju, okrenuh se prema nekoj nadolazečoj sjenci a ono dečko sa štakama s nekim aparatom na nozi !!!
Odmah mi je sinulo, kada da čujem riječi " ovo ti je bilo namijenjeno ali molio si se pa sam ti se smilovao " .. pa me samo boli, ali hodam normalno...
Da eto sjetih se i patera Luke i njegovih pet godina u kolicima...a mnogi tako i cijeli život...
Valjda sam trebao i posumnjati da shvatim neke nove stvari, neke meni nepoznate pozadine molitve.
Da nikada nije uzaludna !
Post je objavljen 11.03.2008. u 15:52 sati.