U slijedu svijesti, što slikama je doživljavam, kretanje. Svi dijelovi njeni laganaim promjenama svijetla mjenjaju predodžbu. Krećem se tijelom prostorom što slikom tom predstavljen jest. Meni, viđenjem mojim.
Odjednom ........ lom.
U trenu nestaje svijetlo, a svijest po nekom predlošku iz davnina, mijenja prioritete doživljaja.
Nestalo mi je tlo pod nogom kojom sam, očekivanom sigurnošću, dovršavao korak.
Lijeva noga propada u neku rupu. Nisam je vidio, ali je iznenada postajem svijestan. I kao da sam sav postao noga. Kao u nekom mraku udaram o nešto tvrdo poput nekog metalnogt nosaća. Udarac je jak i tup. Nekom odlukom dubljom od moje svijesti noga naglo kreće nazad k ostatku tijela koje je ostalo na površini iznad rupe. Cijelo to vrijeme kao da ne postoji, ali događaji idu.
Ležim na tlu i i tiho progovaram: 'Ovdje su lomovi.' Vrlo brzo je ovdje društvo, a i hitna. Već sam bio zamolio kolegu da mi skine sipelu o pitam ga: 'Ima li krvi?' 'Nema.', kaže. To je dobro.
Pokušavam razumjeti događaj onako ležeći na podu. Slabi vid i nesmotrenost.
Pokušavam razumjeti stanje ovo, bolno. Ležim na podu i nemam se namjeru dići.
Dolaze mladi liječnici hitne. 'Morati ću vam razrezati čarapu', kaže jedan od njih i već ima škare u rukama. 'Samo dajte', odgovaram. Ja i ne vidim dobro kako to izgleda, ali osjećam. 'Morati ćete s nama,', konstatira: 'jer ovdje ima lomova.'
I odoh ja u traumu. Slomljena je peta i oštećena ahilova peta. Par dana pripreme, opetacija, postoperativni bolnički tretman, pdlazak kući na daljnju njegu. Konci su već izvađeni i upravo danas na kontrolnom pregledu nakon rengenskih snimki diktor zaključuje: ' Dobro zacjeljuje. Trebate vježbati nogu i često ispirati u lagano toploj vodi, ali na lijevu nogu i dalje nesmijete stati'. Znači, nastavljam razvijati vještinu kretanja sa štakama.
Sklon traženju razloga života istinom pitao sam se često što se to zbilo. Bili su trenuci u kojima sam doživljavao život drugačije nego inaće. Nestal su na tren slike, a ionako mi one slabe gubljenjem vida. Bol, što je to? Sada sam to stvarno doživljavao. U prvin trenucima je nije ni bilo. Došla je tek sa sviješću.
Proteklih mjesec dana sam se suočavao s raznim bolovima. Prcu nić u bolnici čak nisam htio sredstvo protiv nolova, ali kasnije sam ipak uzima, da bi ipak moga mirnije spavati u vćim komadima.
Čudno je stanje oduzetosti kod anestezije kod operacije. Oduzet mi je bio doljnji dio tijela. Osjećao sam kako me navlaće i nešto trzaju; čuo kako pričaju o dimenzijama šarafa, osjetio kako turpijao, ali ništa nisam vidio. Kao da to nisam bio ja, kao da nije bilo moje tijelo. Zapitah se nemam li skoro cijeli život anesteziju za ostatak svemira. Što je ustvari to život?
Mnogi mi kažu: 'Pa zar još i to! Pa tebe će svo zlo.' Ama, neće mene. Ta život je samo jedan jedini u Onoga što zaranja u maje da bi 'čovjek živ bio'. Bože dragi, ta ja sam samo jedna točka tvoga jedinstva. Dao si nam i moć da razumijemo i da volimo. Meni si dao da i na ovaj način doživim istinu po kojoj jesam. Upoznao sam nove divne ljude što skrbe o unesrećenima. Bože dragi, a tebi hvala za put viđenja. I ako ostanem i bez svega, tek želju imam, da ljudi shvate ljepotu života kroz ljubav bez posjedovanja. Ona je bezgranična kao i ti Bože dragi.
Pa, eto, prijatelji dragi, malo sam se ugruvao. Tijelo ima načina zacjeljivanja, a ima i dobrih ljudi koji tome pripomažu. Ako tome vjerujemo dozvoliti ćemo sebi put istine i nećemo ometati svoj put sretnijem životu. I našao sam ono lijepo i dobro u tome što sam doživio.
A vas dragi moji i dalje volim i nastavljam s blogom, ali kako doma nemam internet neko ću vrijeme rijeđe biti ovdje. Mladen ... :)
Post je objavljen 11.03.2008. u 15:40 sati.