Umirao je, rak na plućima. Znao je premda mu nisu rekle. Htjele su ga poštedjeti, dobre i naivne žene, žena i kći. No neke stvari su jasne sam po sebi. Ne treba znanje da bi se sve znalo.
Sjedio je u dnevnom boravku s nogama opruženim na pufi i gledao televiziju. Vrtio se neki stari crno-bijeli film. Marlon je govorio – I coulda been somebody Charley, instead of a bum, which is what I am, let's face it! Okrenuo je program. Tamo je Bruce Willis umirao muški3, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Vidio je taj film već stotinu puta i nije mu se gledao sto prvi put. Na trećem je bila nogometna utakmica. Nije volio nogomet. Smatrao ga je dosadnim sportom bez trunke odvažnosti. Volio je boks. I sam je nekada boksao. Rasplesni Muhamed Ali i Joe Frazier, razjareni Jake LaMotta i Sugar Ray Robinson, Rocky Marciano i Ezzard Charles, Parlov, Beneš, prisjetio se. Ugasio je televizor, izišao pred kuću, sjeo za drveni stol pod trijemom i zapalio cigaretu.
Ona je u kuhinji radila pekmez od jabuka. U jednom trenutku zamijeti da kućom vlada mir pa ode pogledati što je s njim. Ne nađe ga u dnevnom boravku.
- A tu si – reče ugledavši ga pred kućom. - Ne bi smio pušiti, znaš da ti škodi.
– Ajde sjedi malo tu – reče on.
– Ne mogu, kuham pekmez.
– Mani ti pekmez, sjedi malo tu.
– Da nam pristavim kavu?
– Pristavi.
***
- Napravila sam jače pečenu – reče ona noseći kavu na pladnju.
Zamišljenim pogledom promatrao je livadu pred sobom.
– E jesam je se nakosio – reče naposljetku. – Dobra ti je kava.
Posegne za cigaretama na stolu. Ona mu ih pokupi pred nosom.
– Ne može, škode ti.
– Samo jednu, uz kavu.
– Ne-mo-že!
– Anabel, ne drami, jebemu!
Ona ljutito baci kutiju na stol i dureći se skrene pogled na suprotnu stranu fiksirajući ga na vrtnog patuljka. Nije se ljutila na njega, ljutila se na život, na stanje stvari, na bolest što je brzo grabila. Uvijek je mislila da će starost provesti zajedno, ovdje, na rubu svijeta.
Sjedili su nepomično, šutke gledajući kako žuto ranojesenje sunce tone iza brda, sve dok nije posve iščezlo. Plavetnilo zatamni, ptice ušutješe, slatkasti miris trulog lišća i zemlje postade jak. Zvijezde osvanuše na nebu.
- Hladno je – reče ona. – Hajmo unutra.
- Sad ću.
Ostavši sam, on pogleda u visinu, u jata zvijezda i pomisli kako je taj prizor naprosto bezvremenski.
***
- Anabel – zazva ju on.
- Kuham pekmez – dovikne ona iz kuhinje.
- Dođi malo ovamo.
Ona smanji plin ispod velikog lonca u kome se krčkao pekmez od šljiva i ode do njega.
- Pomozi mi ustati, želio bih još jednom baciti pogled na ova naša četiri ćoška – reče.
Ona mu pomogne ustati. Bio je lagan, njen muškarac, jedini muškarac kojeg je zaista voljela. Jedini muškarac sa stilom, tako je ona govorila o njemu svojim kolegicama s posla, a one su joj se podsmjehivale. Trgovkinje što su u svojim maštarijama bez ikakvih inhibicija seksualno općile sa Stanleyem Kowalskim, Blanche Dubois i Karl Maldenom pod režiserkom palicom Elie Kazana ili pak Josipom Brozom (iz doba desanta na Drvar) i njegovim psom Lukosm, ponekad u scene ubacujući Jovanku i onu sisatu Talijanku Sofiu Loren, to je bilo smiješno. Te bestidne Mesalinine sestre nisu svojih perverznih maštarija poštedjele ni Isusa i dvanaest apostola utjelovljujući ih u vidu dvanaest najistaknutijih hollywoodskih ljepotana, o čemu su besramno pričale pod pauzom, pritom se raskalašeno smijući. – I dok sam mu pušila Charlton Heston mi je metnuo svoju moćnu alatku u uzavrelo grotlo požude!
Provela ga je kućom.
***
- Anabel – zazva ju on.
- Kuham pekmez – dovikne ona iz kuhinje.
- Dođi malo ovamo.
Ona smanji plin ispod velikog lonca u kome se krčkao pekmez od dunje i ode do njega.
- Sjedi malo.
Ona sjede na rub kreveta. On potraži njezinu ruku. Osjećao je njezine prste. Gledao ju je u oči.
- Bilo si mi dobra – reče.
- Učinio si me sretnom.
Gledali su se dugo, u tišini, sve dok ne shvati da je njegov stisak popustio, da više nije tu, premda je njegov pogled još uvijek tako živ. Nije se mogla pomaći. U ušima joj bubnjalo srce. Suze briznuše. Pekmez zagori.
Post je objavljen 11.03.2008. u 14:22 sati.