Marketing
Al se nekad dobro jelo
Buduci da sam tamo ranije nasro da je hrana izuzetno bitan dio kulture, pretpostavljam da bih trebao dodatno zadaviti razvezivanjem o vrlo razvijenoj tradiciji odlazaka u restorane. Ha?...ne?....necujem dobro...a nista onda...dakle da nastavim: iznenadjujuce ce se mali dio populacije zamarati svakodnevnim kuhanjem te mazanjem posudja doma (sto i nije toliko iznenadjujuce kada se sjetite da malotko u kuhinji ima tople vode, a pranje sudja zimi, u kuci bez grijanja, u vodi koja je oko nule, je neobicno interesantno iskustvo) te ce si cak i siromasniji prilicno cesto priustiti jedenje vanka. Pogotovo u usporedbi s rvackim navadama (tako je to kad psi imaju tople vode). S time da, naravno postoji i kljucna razlika da za jesti u restoranu ne treba prodati zenu, djecu, auto i kucu te dici kredit...mada, dakako da bi se naslo i takvih mjesta (procurila u novine prije par godina prica o poslovnom covjeku koji je organizirao veceru na kojoj je svaka salica caja kostala oko 2000 kuna, a najskuplje jelo bila je riza s jajima...!!???....ali pripremljenapo tradicionalnom receptu kineskih careva: vojska kuhara je jedno dva tjedna busila iglama svako zrno rize i uguravala jaje unutra. Gosti na veceri su ostali anonimni, ali s velikom se vjerojatnoscu moze pretpostaviti da je bila rijec o visokim partijskim duznosnicima), ali kod ulicnih se prodavaca ponekad moze najesti za dvije do tri Kune. I zapravo je jesti u malim, antisminkerskim, bezduznosnickim, sirotinjskim restorancicima (kakvi su uostalom, i najzabavniji, pogotovo kada stolove stave na cestu)
jedva nesto malo skuplje nego ako sam pripremas hranu. Vec sam jednom pisao o onom restoranu gdje gazda uopce i nema svoje namirnice, nego sve sam kupis na placu, ali tu i inace najnormalnije u vecinu restorana mozes donijeti svoje namirnice i naplate ti samo pripremu (sto me podsjetilo na onu priliku kada smo se nakratko neckali odnijeti ili ne jesetru od nekih dvadesetak kila, totalno nadrogiranu sredstvom za umirenje u restoran da je pripreme...
...i ne znam je li do sredstva za umirenje, ali kad smo to kasnije pomijesali jos s nekoliko piva, ispala je jedna od najboljih pijanki koje smo imali
....iako se neki jesu prilicno umirili pri kraju
ali sto je jos bitnije, u vecinu restorana mozes donijeti svoju pijacu. I ko onda ne bi vol'o Kineze. Zivot je mnogo ljepsi i jednostavniji kad imas tu opciju na raspolaganju.
Nacin na koji se jede je ipak ono sto je najbolje. Osim, naravno, stapica, u koje sam se iz suba zaljubio, ne postoji institucija dostojanstvenog vlastitog tanjura s vlastitim (dostojanstvenim?) jelom, vec svatko ima svoju (nedostojanstvenu?) zdjelicu s rizom (jel, umjesto kruha), a na sredinu stola se natrpaju tanjuri, zdjele i lonci s raznim jelima i odatle se hrana direktno uzima stapicima. Otprilike kao da kod nas stavite lonac nasred stola i svi zlicama ili vilicama grabe i jedu.
Sto bude posebni gust na vecerama s vise ljudi kad se na jednom stolu zna nagurati i po dvadesetak jela. Sto naravno zahtijeva i prisustvo Lijene Suzane, koja sve skupa cini jos zabavnijim.
Ista je zapravo dosla iz Amerike, ali savrseno se uklopila u kinesko okruzenje.
Naviknutog na rasisticko odvajanje jela, odnosno zgrazanje nad samom mogucnoscu da bi se u istom obroku moglo mijesati, na primjer, nedajboze meso i riba, zabavlja me lakoca kojom ce se na takvom stolu naci svinjetina, piletina, pacetina, govedina, dvije do tri vrste riba, jaja, pokoja skoljka, povrce, skampi, slatki kolaci, rakovi, slatkoslani kolaci….i jos kojesta drugo, i sve se to bez ikakvog posebnog redoslijeda potrpa u sebe. Zivila kulinarska anarhija te atifasizam!
Ovi slatki kolaci koji se jedu izmedju komada svinjetine i skoljaka me podsjetise da (ocito) kineski obrok ne zavrsava desertom. Par dana nakon sto sam dosao simo, odveo me prijatelj Kinez na veceru i pitao me hocu li desert...dobio sam zdjelicu rize. Drugom su me prilikom prijatelji pitali jedem li slatko...pa je na stol stigao tanjur sa svinjetinom przenom u seceru. Sto me sjeti da je slatko-kisela svinjetina krasna stvar. Preporucam. Moze i piletina. Rekao sam ranije da ne jedu kruh? Nije istina. Kada zele pojesti nesto slatko, odu u slasticarnicu i kupe kruh. Jedini se problem javlja kad se covjek zazeli kruha koji nije sladak. Unatoc tome, iako nisam u potpunosti siguran da ce zivot biti puno ljepsi jednom kada Kinezi koloniziraju ostatak svijeta, objedovanje svakako hoce.
Post je objavljen 11.03.2008. u 11:09 sati.