„O čemu?“
„O sebi.“
„Imaš puno za pisati?“
„Da.“
Knjiga. Stranice ispunjene mojim sranjima i patetičnim ispadima.
„Kaj ti misliš o meni?“
„Ne znam. Malo toga. A nekada i previše.“
„To je čist oke.“
Dijalozi. Razgovor. Ja i ti. Ja i netko treći. Ja s puno njih. Tu su svi.
Okupljeni. Ali ja se uvijek ponavljam. I tako do besvijesti. Mogu li to promijeniti?
Ne znam. Al nije da me zanima.
„A da? Kaj ti je sad?“
„To razmišljanje je ono što me čini ovakvom.“
Al probati ću shvatiti što je sad to sa mnom. A ne znam. Možda želja za slobodom?
Možda ovaj svijet pun izazova, a tako malo prilika?
Ili možda nešto za što još ne znam.
Možda. Možda. Možda.
Previše slučajnosti za danas. Promijenimo temu.
„Nervozna sam i tresem se.“
„A možda si popušila danas previše?“
„Da. Moguće.“
Dim. Uvlačim tu bezlični plin. Oblikuje se po željama i stvara nove poglede na današnji dan.
Dosada me proždire iznutra dok sjedim na istom mjestu već ne znam koji put ovaj tjedan.
Kužiš. Sve je u savršenom redu sa mnom. Samo mi je danas kao, jako dosadno.
Oh, my life,
Is changing every day,
In every possible way.
Voljela bih promjenu. Voljela bih ljubav.
Voljela bih na minutu zaboraviti sve.
Voljela bih da je sve svjetlije.
„Spusti se. Počni živjeti u našem svijetu.“
„Neću. Dobro mi je tu.“
„Daj molim te. Zašto ne želiš?“
Jer sam takva. Jer se ne želim mijenjati. Vidim da si ti to pokvario kod sebe.
Oprosti ali moji oblaci su još uvijek tu.
I ne namjeravam ih napustiti.
Post je objavljen 11.03.2008. u 00:46 sati.