Marketing
Stepping away from happiness
Jeste li vi sretni kada ustanete na lijevu nogu ?
Je li se zaista ustanete na lijevu nogu ili je to samo razlog vase, mrznje, frustracija i fjakanosti?
U meni se nesto umrtvilo, a nemogu razabrati sto je.
Kao da se svako jutro budim na tu lijevu nogu,
iako iman osmijeh na licu...
Nije to Taj osmijeh.
Nestao je onaj moj plac za vrijeme smijanja sa prijateljima,
onaj prirodni smijeh koji je zracio svom mogucom srecom i ljubavi prema svima.
Ima i sada te ljubavi ali se nekako sve pretvorilo u male kolicinine.
I kao da me one male stvari uopce ne vesele, niti malkice...vise...
Nesto me je klepilo 170 km/h,
kao da mi se srce, pri tom brzinom, tako slasno zalijepilo u zid granice poluosuncanog svijeta, bez zivotinja, osim sarenih leptira, koji su se nekad znali pojaviti i u mom zeludcu, s puno livada,
ali padom je sve zacrnjeno i ostao je samo goli kamen.
Hladni goli kamen koji se nemoze vise zagrijat.
A rado bih vratila staru sebe, bezbriznu...
Punu briga....
Nema nista ljepse nego znati da si toliko sretan
I kad znas da se u tisini uz svoje disanje mozes sjetit svoje prve reakcije, koja je toliko impresivna da te asocira samo na ljubav, i splet boja u mislima koje donose zvukove, mirise i slike i koji ce vjecito ostati u sjecanju, probudi se neka sila koja ti govori da moras poduzeti svaki potez samo da se vrate ti lijepi trenutci, ali i znati da poteze ne treba prenagliti...
Sjetiti se vremena kada smo lutali sjeverom i trazili neke nove boje zivota i radosti, kada smo pili i onu najcudniju vodku i u dzepu nosili kljuc buducnosti o kojoj nismo htjeli previse razmisljati, jer svaka nova setnja kroz borove Graca nam je budila nove nade i smanjivala strah.
Lijepo je znati i kada smo kao zadnji klosari na bojama kise, bez jakni setali Stradunom, prepuni bezbriznog plesa koji bi nas poveo i do Porporele.
Sanjati nikada necu prestati, ali mi treba ono nesto da me vrati, na polozaj onih kvalitetnih snova.
Post je objavljen 10.03.2008. u 21:50 sati.