Pregled posta

Hello!

Evo mene opet. Još nisam počela učit
uglavnom, jedna od moje dvije frendice u cijeloj mojoj školi koje su pročitale TW, NM i EC, btw jedna nije pročitala EC jer su joj te knjige iz meni neobjašnjivih razloga dosadile , uglavnom ova druga koja je čitala i koja je jednako zaljubljena u TW kao i ja nikako nemre skužit zašto Edward i Bella nemogu (ali sigurno budu ) spavat skupa...
ja sam još prije prepisala na komp neke ulomke iz TW i ostalih knjiga(ali naravno i imam sva tri primjerka ), pa evo objašnjenje iz knjiga zašto ne mogu...

Twilight - 256. - 257. str.

"Rekao si da će se Rosalie i Emmet uskoro vjenčati... Je li taj brak... isti kao i ljudski?"

Sad se iskreno nasmijao, shvativši. "A to tebe zanima, je li?"

Uzvrpoljila sam se nemogavši odgovoriti.

"Da, rekao bih da je poprilično isti" rekao je. "Kažem ti, većina tih ljudskih žudnji je u nama. Samo ih prikrivaju snažnije želje."

"O." Nisam mogla reći ništa drugo.

"Tvoja znatiželja ima neku skrivenu svrhu?"

"Pa dobro, upitala sam se... za tebe i mene... jednog dana..."

Smjesta se uozbiljio. Razabrala sam to iz neke nagle ukočenosti njegova tijela. I ja sam se ukipila, reagiravši automatski.

"Ne bih rekao da bi... to... bilo moguće za nas."

"Zato što bi ti to bilo preteško, kad bih ti postala tako... bliska?"

"To je svakako problem. Ali nisam na to mislio. Stvar je samo u tome da si ti tako meka, tako krhka. Moram paziti na to što radim svakog trenutka koji provedemo zajedno kako te ne bih povrijedio. Mogao bih te lako ubiti, Bella, pukom slučajnošću." Glas mu je prešao u puki tihi mrmor. Položio je svoj ledeni dlan na moj obraz. "Da previše prenaglim... da samo jednu sekundu ne pazim dovoljno, mogao bih ispružiti ruku da ti dotaknem lice i slučajno ti zdrobiti lubanju. Ti ne shvaćas koliko si ti nevjerojatno lomljiva. Nikad, nikad si ne smijem dopustiti da ni u najmanjoj mjeri izgubim kontrolu dok sam s tobom."

Pričekao je da odgovorim, uznemirivši se kad sam ostala šutjeti.

"Bojiš se?" upitao me.

Pričekala sam minutu da mu odgovorim kako bi riječi bile istinite.

"Ne. U redu sam."

Imala sam dojam da se na trenutak premišlja. "Samo, sad sam postao radoznao", rekao je, a glas mu je opet postao vedar. "Jesi li ti ikada...?"

Sugestivno nije dovršio rečenicu.

"Naravno da nisam." Porumenila sam. "Rekla sam ti da mi nitko nikad prije nije značio ovoliko, ma ni blizu."

"Znam. Stvar je samo u tome što znam što drugi misle. Znam da ljubav i požuda ne idu uvijek zajedno."

"Za mene idu. U svako slučaju, bar sada, kad za mene uopće postoje", uzdahnula sam.

"Lijepo. Barem nam je to zajedničko." Zvučao je zadovoljno.

"Tvoji ljudski nagoni..." započela sam. Pričekao je. "Pa, jesm li ti ja uopće privlaćna, na taj način?"

Nasmijao se i lagano mi promrsio već gotovo suhu kosu.

"Možda nisam čovjek, ali jesam muškarac", potvrdio mi je.

Nehotice sam zijevnula.

"Odgovorio sam ti na pitanja, a sad idi spavati", naložio mi je.

"Nisam sigurna da mogu."

"Hoćeš da odem?"

"Ne!" preglasno sam rekla.

Nasmijao se, a onda počeo pjevušiti istu onu nepoznatu uspavanku; glasom arkanđela, tiho na moje uho.

Umornija nego sto sam mislila da jesam, iscrpljena od dugoga dana mentalnog i emocijonalnog stresa kako nikad dotad nisam bila, pala sam u sam u njegovu hladnom naručju.


ali oni su došli jako blizu........

Pomrčina - 156. - 159. str.

Te sam večeri ranije otišla u krevet, opet sklupčana na njegovu kauču.

Bio je još mrak kad sam se probudila. Bila sam bunovna, ali znala sam da jutro još nije ni blizu. Sklopila sam oči, protegnulase i okrenula na bok. Trebao mi je trenutak da shvatim kako sam zbog tog pokreta trebala završiti na podu. A i da mi je neobjašnjivo udobno.

Okrenula sam se natrag na leđa, nastojeći nešto razabrati. Bilo je mračnije nego sinoć - oblaci su bili tako gusti da se mjesec nije mogao probiti kroz njih.

"Oprosti", šapnuo je tako tiho da mu je glas ostao dio mraka. "Nisam te mislio probuditi."

Napela sam se, čekajući provalu srdžbe - i njegove i moje - ali u mraku sobe bilo je samo tiho i mirno. Gotovo da sam osjećala okus sastanka u zraku, aromu drugačiju od miomirisa njegova daha; u ustima mi je bila gorka natruha praznine njegova izbivanja, iako sam je opazila tek kad je nestala.

Nije bilo trvenja u prostoru između nas. Tišina je bila spokojna - ne poput zatišja pred buru, već poput vedre noći do koje ne dopire čak ni snoviđe oluje.

I nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na bilo koga. Ispružila sam ruke prema njemu, pronašla njegove u tami i privukla se bliže njemu. Obujmio me rukama, privijajući me uz svoja prsa. Stala sam tražiti, loviti usnama po njegovu vratu, preko njegove brade, sve dok napokon nisam pronašla njegove usne.

Edward me poljubio kratko, meko, a onda se zhihotao.

"Bio sam već sav spreman na gnjev koji bi postidio grizlije, a onda ovo? Češće bih te trebao ljutiti."

"Strpi se malo, da se uživim", našalila sam se i opet ga poljubila.

"Pričekat ću koliko god budeš htjela", šapnuo mi je na usne.
Propleo je prste kroz moju kosu.

Disanje mi se ubrzavalo. "Možda ujutro."

"Kako god želiš."

"Dobrodošao", rekla sam mu dok me hladnim usnama ljubio pod bradu. "Drago mi je da si se vratio."

"To je doista dobro."

"Mmm", složila sam se, čvršće ga grleći oko vrata.

Rukom je prešao oko mog lakta, polako je spustio niz moju ruku, pa preko rebara i niz struk, dodirnuo mi bok i opipao nogu, sve do koljena. Tu je zastao, obujmivši mi rukom potkoljenicu. Odjednom mi je podignuo nogu i položio je preko svog struka.

Prestala sam disati. Inače nije dopuštao ovakve stvari. Naglo mi je postalo toplo, usprkos njegovim hladnim rukama. Usne su mu se spustile do jamice u dnu moga grla.

"Ne bih požurivao tvoj gnjev," prošaptao je, "ali bi li mi kazala što te to smeta kod ovog kreveta?"

Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, prije nego što sam se uopće mogla dovoljno ustedotoćiti da shvatim što me pitao, okrenuo se na bok i povukao me na sebe. Primio mi je lice dlanovima, dižući ga tako da mi usnama može doprijeti do vrata. Disala sam preglasno - gotovo neugodno glasno, ali nije me bilo baš toliko briga za druge da osjetim stid.

"Krevet?" ponovio je pitanje. "Meni je lijep."

"Nepotreban je", uspjela sam propentrati.

Opet je privio moje lice uz svoje, a ja sam utisnula svoje usne u njegove.
Prevrnuo se, ovaj put polako, i našao nada mnom. Pažljivo se pridržao da ne osjetim njegovu težinu, ali osjećala sam kako me dodiruje hladni mramor njegova tijela. Srce mi je tako glasno tuklo da sam mu jedva čula tihi smijeh.

"O tome se može raspravljati", usprotivio se. "Teško da bismo ovo izveli na kauču."

Ledenohladnim jezikom lagano je prešao obrisom mojih usana.

U glavi mi se vrtjelo - dahtala sam prebrzo i preplitko.

"Predomislio si se?" upitala sam ga zadihano. Možda je promijenio ona svoja oprezna pravila. Možda nisam shvatila puni značaj ovog kraveta. Srce mi je gotovo bolno tuklo dok sam čekala da mi odgovori.

Edward je uzdahnuo i opet se okrenuo, tako da smo se ponovno našli na boku.

"Ne pričaj koješta, Bella", rekao je sa snažnim negodovanjem u glasu - očito je shvatio na što mislim."Samo ti pokušavam pojasniti prednosti kreveta koji ti se navodno ne sviđa. Nemoj se zanositi."

"Prekasno je ", promrsila sam. "A krevet mi se sviđa", dodala sam.

"Dobro." Čula sam mu osmjeh u glasu kad me poljubio u čelo.
"I meni se sviđa."

"Ali svejedno smatram da je nepotreban", nastavila sam. "Čemu, ako se nećemo zanijeti?"

Opet je uzdahnuo. "Po stoti put ti kažem, Bella - preopasno je."

"Volim kad je opasno", ostala sam uporna.

"Znam." U glasu mu se čuo prizvuk gorčine, i shvatila sam da je zacijelo vidio motocikl u garaži.

"Reći ću ti je što je opasno", kazala sam brzo, dok nije prešao na novu temu razgovora. "Samo što nisam doživjela spontano samozapaljenje - a kad se to dogodi, znaj da ćeš ti biti jedini krivac."

Počeo me odgurivati.

"Što ti to radiš?" pobunila sam se, ne odvajajući se od njega.

"Štitim te od samozapaljenja. Ako je ovo previše za tebe..."

"Ma mogu ja", ustrajala sam.

Pustio mi je da mu se opet ugnjezdim u naručje.

"Žao mi je ako sam ti pružio pograšan dojam", rekao je. "Nisam te htio rastužiti. To nije bilo lijepo."

"Zapravo, bilo je vrlo, vrlo lijepo."

Duboko je udahnuo. "Zar nisi umorna? Trebao bih te pustiti da spavaš."
"Ne, nisam. Neću se buniti ako mi opet odlučiš pružiti pograšan dojam.
"To vjerojatno ne bi bilo pametno. Nisi ti jedina koja se može zanijeti."
"Da, jesam", progunđala sam.

Zahihotao se. "Da samo znaš, Bella. A ne pomaže ni tvoja žarka želja da mi potkopaš samokontrolu."

"Na tome ti se želim ispričati."

"Mogu li se ja ispričati?"

"Na čemu?"

"Bila si ljuta na mene, sjećaš se?"

"A, to."
...

ah, opčarana sam......

Post je objavljen 10.03.2008. u 20:12 sati.