Sretna sam. Nije li to najbitnije? Čemu tražiti više?
Da li je moja sreća potpuna?
E, tu je problem... Nije.
Ljudi su pohlepna bića. Ja to priznajem. Hoću više.
Ne kažem da nisam zadovoljna s onim što imam, ali ne bi imala ništa protiv da imam još neke stvari koje bi moj život učinile još sretnijim.
Od srednje puno sam optimističnija. I to mi se sviđa. Uživam u životu ne očekujući više. Živim s nadom da će biti bolje, ali i ako ne bude, ni ovako nije loše. Volim svoj život. Ne želim ga izgubiti. Ne želim ne živjeti ga.
Problem je u tome što ljudi traže sreću samo u ljubavi, i ako je nemaju nezadovoljni su životom. Ljubav zasljepjuje jer najviše boli. Ona pogađa ono što je najosjetljivije: naše srce.
Osvrnite se oko sebe. Vidjet ćete mnogo toga što čini vaš život lijepim, makar to bile i samo uspomene.
Imam prijatelje koji su uvijek tu, roditelje koji me vole i podržavaju u većini stvari makar bili strogi, i imam sve što mi je potrebno za normalan život: krov nad glavom, hrane, pića...
Najbitnije: postoji netko tko me voli. U mom slučaju ne netko nego mnogo njih, ne mnogo, dovoljno, i malo više od toga.
I ja njih volim jaaaakkkkoooo.
Moj život je lijep, ali znam da može biti još lijepši. Ništa nije savršeno, i baš to čini život savršenim.

pozdrav
Post je objavljen 10.03.2008. u 19:00 sati.