Nisam te tjerao vatru da diraš
i nisam htio da zadam ti bol,
sama si tražila priču o meni
a to je opasno, srce je to...
Ljepoto,
ovo su opet neki tvoji dani.
Nisam ih ja posvetila tebi, oni su meni sami došli.
Kada smo slabi, bolesni, prestrašeni, tada... mi... ljudi... posežemo za osobama koje volimo. Moje misli posegnule su za tobom. A tebe nema. Barem ne pored mene.
U meni si više nego što ja želim priznati. Želim se uvjeriti da je najgore prošlo i da te počinjem polako izbacivati iz života. Ali u trenucima slabosti i nemoći misli, razum, pa i srce, posegnuli su za tobom. Dok sam spavala, ostavili su mene i potrčali za tobom, a kada sam se probudila, ti si već bio tu... samo u mojim mislima, razumu, srcu... ne i u živo...
Ljepoto,
kada bi samo znao koliko ti pripadam,
kada bi samo znao koliko te trebam,
kada bi samo znao koliko mi nedostaješ,
kada bi samo znao...
Ljepoto,
ipak još uvijek pokušavam uvjeriti samu sebe da si imao dobar razlog da me tako izbaciš iz svog života, da odrežeš sve okrutnim potezom ne razmišljajući što će biti sa mnom.
Ljepoto,
ti i ja smo isti.
Preživimo sve, ali nažalost, ne razmišljamo o posljedicama.
Ima nešto u tom što me nećeš...
i u tome što ja tebe neću...
Post je objavljen 10.03.2008. u 18:24 sati.