Podrum band
– kako je počeo rock u Promini i Miljevcima -
(piše: Dražan Dizdar)
Počeci Podrum banda sežu u 1981/82. godinu kad je u Oklaj došao jedan inženjer rudarstva, kojemu se, na žalost, više ne sjećam imena, a koji je radio u Geotehnici. Geotehnika je tvrtka koja je 70-ih i 80-ih godina vršila bušenja po Promini tražeći boksit. „Inžinjer“ (tako smo ga zvali) je dobro svirao gitaru, što smo saznali ja (Dražan Dizdar) i Toni (Toni Cota). Ubrzo smo u Kninu kupili akustične gitare i počeli odlaziti kod „Inžinjera“ na poduku. Vrijedno smo vježbali ritmove i akorde, slušali ploče na gramofonu Tosca 22 i skidali stvari.
Toni je u srednjoj školi u Drnišu upoznao Zokija (Zoran Puljić, danas Šime Puljić) i Zvonu (Zvone Puljić) iz Miljevaca. Zoki je bio pravi roker koji je imao hrpu dobrih rock ploča. Njegova kolekcija je brojila nekoliko stotina, a i Toni je već tad imao pozamašan broj dobrih naslova. Tako sam i ja preko Tonoga ušao u svijet rock glazbe i počeo kupovati ploče. Toni i ja smo postali dobri frendovi, često smo se nalazili ili kod mene ili kod njega, slušali ploče, svirali i maštali o tome kako ćemo napraviti rock band.
U Promini tada nitko osim nas nije ništa svirao, pa smo se bacili u potragu za ostatkom benda. Toni i ja smo svirali gitare i slabo pjevali pa su nam trebali bubnjar i netko tko zna pjevati. Dogodilo se da je Zvone dobro pjevao, a Zoki se prihvatio bubnjeva. Naš prvi javni nastup dogodio se 1984/85. u Oklaju u Sali (tako smo zvali naš Dom kulture). Naime, 70-ih i 80-ih Oklaj je bio vrlo privlačno mjesto za svirku (za praznike 1.5. i 29. 11.). U Oklaju su tih godina svirali gotovo svi poznati i manje poznati estradnjaci (Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Josipa Lisac, Indeksi, Dražen Žanko, grupa More i Doris Dragović - bubnjeve je svirao Jasmin Stavros, Zorica Kondža s grupom Stijene itd.). U posebno dobrom sjećanju mi je ostao koncert grupe Stijene u kojoj je tada pjevala Zorica Kondža. Bili su izvrsni. Svirali su pretežno rock i po koju hard rock stvar. Sjećam se da su svirali Smoke on the water (Deep Purple). Toni i ja smo pali u totalni trans... ludilo... To su bili naši prvi koncerti na kojima smo prvi put u živo vidjeli električne gitare, bubnjeve...
Tih godina (mislim da je bila 1985.) u Oklaju je 29.11. (za mlađe koji ne znaju, to je bio Dan Republike) pjevao Mišo Kovač. U jednoj pauzi odemo mi (Toni, Zoki, Zvone i ja) pitati Mišu možemo li mi zasvirati par stvari. Mišo, legenda, svaka mu čast, kaže da nema problema, može. Sala je bila puna (800-900 ljudi). Toni i ja u životu nismo uzeli u ruke električne gitare. Zoki nikad nije udario niti jedan bubanj. Zvone nikad nije u ruci držao mikrofon. Zoki je uzeo palice, nije ni sjeo, svirao je stojeći. Toni je uzeo bas gitaru, a ja gitaru. Zvone uzeo mikrofon i reče: „Dobra večer“, da provjeri čuje li se preko razglasa. U Sali nastala totalna zbunjenost. Svi su ostali zabezeknuti i u čudu gledali u nas. Što mi to radimo na bini...Toni krenuo nešto „češat“ po basu, a ja po gitari. Zvone upita što ćemo? Predložih Balkan od Azre, Toni privatio na basu, Zoki po dobošu, a Zvone zapjevao... nakon toga... Užas je naša furka... na kraju krenuo Toni s Hey Joe J. Hendrixa. Zvone nije znao ni jedne riječi teksta. Otprašili smo mi to, naravno - nije imalo veze s pravom svirkom. Ekipa iz pratećeg Mišinog banda bila je jako korektna, pomagali su kad su vidjeli da nemamo blage veze. Sve u svemu, publika je toliko bila šokirana da nisu ni shvatili koliko smo loše svirali... zapravo smo ispali heroji, veće face od Miše... Mišo, legendo, još jednom ti velika hvala!
Nakon toga smo bili potpuno uvjereni da smo band.
Toni je zatim otišao u vojsku, ja u Zadar u 3. i 4. razred srednje škole. U Zadru kupih prvu električnu gitaru. Kako sam nosio stare i prilično otrcane levisice, mama mi dala 150 dolara, što su mi ujaci Stanko i Đido poslali iz Amerike, da kupim nove levisice i tenisice. Baš se tih dana dogodilo da je jedan moj frend iz Stankovaca u domu (đački dom u kojem smo stanovali) prodavao električnu gitaru Solist i pojačalo Uragan. Nisam mogao odoljeti tom izazovu, kupio ja to za 120 dolara, iako sam sumnjao da je on to maznuo iz Doma kulture u Stankovcima. Pokazalo se točnim jer je policija nakon par godina došla to tražiti. Uragan je bio u dijelovima, a Solist na sigurnom u Zagrebu. Nisu pravili frku. Ovaj je priznao krađu rekavši i da je prodao meni.
Imao sam gitaru i pojačalo, ali nisam imao zvučnike. Uspio sam od mame užicati nešto love za zvučnik. Mama je bila naša najveća potpora. Kupio sam zvučnik u Kninu u robnoj kući. Bio je to Ei Niš cca 100 W. Srići nigdje kraja. Nakon neopisive sreće, uslijedio je šok. Čim sam upalio Uragana, crknuo je. Bio sam očajan. Brat je bio u Zagrebu na studiju i morao je hitno doći u Oklaj po Uragana. Popravio on Uragana u Zagrebu. Donio ga u Oklaj nakon otprilike mjesec dana. Uštekam ga u struju, spojim zvučnik, uštekam Solista i.... katastrofa... opet crče. To nisam uspio muški izdržati. Plakao sam kao kišna godina. Mama se prepala da ću dobiti slom živaca pa je bratu dala lovu za popravak. Meštar je u Zagrebu zaključio da su izlazni tranzistori preslabi pa je stavio jače. Trebalo je to dočekati, prošao je još jedan mjesec i evo brata s Uraganom. Uštekam sam sve što treba. Skupili se svi u kući. Neizvjesnost. Srce lupa 300 na sat. Što ako opet crkne? Mama ga poprska svetom vodom. Tko će to opet preživjeti, ako crkne? Upalih, ništa se ne čuje, ništa se ne dimi, kresnem po gitari.... svira...nastade opće oduševljenje, olakšanje....
Bilo je s tim još drama. Nakon par dana crknuo je srednjotonac u zvučnoj kutiji...
Toni je po povratku iz vojske otišao kod svog starog u Njemačku i vratio se s električnom gitarom (zvala se Winner ili tako nekako) i pojačalom (20 Wati, zvali smo ga Jazo). Pojačalo sa zvučnikom i jednim ulazom. To nas nije spriječilo da obje gitare uštekamo u taj jedan ulaz i pojačamo do daske jer se samo tako mogla dobiti distorzija...
Onda su Toni, Zoki i Zvone otišli u Zagreb. Toni je upisao DIF, a Zvone geodeziju. Zoki se zaposlio, a ja otišao u vojsku.
Tih godina i dva su klinca krenula u Drniš u glazbenu školu. Krešo (Krešimir Petrović) i Sanimir (Sanimir Sarić). Krešo je učio svirati gitaru, a Sanimir harmoniku. Krešo je bio vrlo talentiran, za 3 godine završio je 6 razreda osnovne glazbene škole, a ni Sanimiru nije loše išlo.
Kad bi Toni dolazio iz Zagreba i svirao u svojoj sobi, Krešo bi to čuo i s velikim poštovanjem dolazio ga malo vidjeti i čuti. Toni, Krešo i Sanimir bili su susjedi.
Zoki je radio i imao nešto love. Toni je također nešto zaradio preko student servisa. Valjalo je to uložiti u opremu, pa je Zoki kupio bubnjeve. Polovne. Amati. Toni je kupio Marshalla, lampaša. Ja sam kupio bas gitaru Action Bass. Brane je kupio bas pojačalo. Brane Puljić je također iz Miljevaca. On je radio, pa iako nije ništa svirao, bio je član banda. Počeli smo ozbiljnije svirati. Zokiju nije baš najbolje išlo na bubnjevima, pa je Toni uskočio. Zvone je svirao gitaru, a ja bas. To je zbilja bilo čudo. Toni je prvi put sjeo za bubnjeve i odmah svirao, ritam, prelaze, činele, sve. Ostali smo zaprepašteni. Čovjek je zbilja čudo. Skine gitaru, sjede za bubnjeve i svira...
Zoki se potpuno povukao iz benda, a Toni, Zvone i ja nastavili svirati i pripremati prvi repertoar. U toj postavi smo svirali jedan doček nove godine u čitaonici u Oklaju.
Onda neke 1989. godine Krešimir i Sanimir završiše glazbenu školu. Otprilike su išli u 7. ili 8. razred. Sanja (Sanja Mlinar) je dobro pjevala i izrazila želju da nam se pridruži. Moća (Marinko Moćan) je u vojnoj školi naučio svirati bubnjeve i došao raditi u Šibenik. Sve se posložilo.
Sjećam se da smo svirali kod mene u sviraoni, kako ju je moja mama zvala (jedna prostorija od 20-ak kvadrata), kad su nam prvi put došli Sanja, Moća i Dado (Dado je Sanjin muž). Uspjeli smo pronaći jednu stvar koju bismo svi mogli odsvirati. Bila je to Black Magic Woman od Santane. Sanja je pjevala fantastično. Krešo je odsvirao solo u originalu. Sanimir je na klavijaturi Fujitone A3 (više igračka, nego klavijatura) odsvirao svoju dionicu. Ja na basu. Toni na drugoj gitari. Moća bubnjeve. Sve je zvučalo kako treba i eto... rodio se Podrum band. Oduševljenje je bilo veliko, ostvario nam se san. Imali smo pravi band, koji je na svim pozicijama dobro pokriven. Moća je odlično svirao bubnjeve. Toni se vratio gitari, a ako Moća ne bi mogao svirati zbog posla, Toni bi uskočio na bubnjeve, a Zvone na ritam gitaru. Zvone je pjevao domaće stvari (Azru, Film, Prljavce...), a Sanja strane stvari. Krešimir je, iako klinac, skidao stvari u originalu. Sanimir je dobro svirao klavijaturu, iako je u glazbenoj svirao harminiku. Ja sam punio na basu i sve je bilo kako treba.
Jedino s čim nikad nismo bili zadovoljni bila je oprema. Ubrzo je Moća kupio nove bubnjeve (Amati ili Takton). Toni je promijenio nekoliko gitara i pojačala (Fendera, Ibaneza). Krešimir je kupio Ibaneza. Sanimir je nabavio bolju klavijaturu (Yamaha). Nabavili smo mikrofone, miksetu, slave, zvučnike (pravi razglas). Moća je jedini radio i najviše je u to vrijeme investirao u opremu. Imali smo nekoliko dobrih svirki u Oklaju u čitaonici. Jedna od njih je i svirka s drniškom grupom Alfa, u kojoj su svirali Pekas (Hrvoje Pekas), Tomić, Grgo, Samac i Pončo.
U ljeto 1989. godine imali smo najjaču svirku do tada u Roškom slapu. Svirku je organizirao Braco iz Suknovaca koji je radio u Zagrebu. Bio je to kao izbor Miss Dalmacije.
Program je vodila Ana Brbora Hum, tada vrlo poznata voditeljica, a glavna zvijezda večeri bila je Severina. Severina je tada bila na početku karijere. Izdala je prvi album i nastupila na, čini mi se, Splitskom festivalu. A mi smo bili zapravo glavni band, Seve nije imala svoj. Otpjevala je svoj repertoar uz matricu, a mi smo glumili da sviramo. Nitko nije primijetio. Nakon toga smo s njom odsvirali nekoliko stvari koje smo i mi i ona znali. Najveći dio smo mi svirali. Pjevali su Zvone i Sanja. Moća nije mogao zbog posla pa je Toni svirao bubnjeve, ja bas, Krešo gitaru i Sanimir klavijaturu. Dobro smo mi to odradili. Bio je to prvi komercijani nastup Podrum banda. Sjećam se da je Ana Brbora Hum dobila 1000 maraka, Severina 700 maraka, a mi 500. Nešto je ostalo i menadžeru, a i razglas nije bio samo naš. Jedan dio je bio naš, a drugi od Kontića iz Drniša iz grupe Sklavinija. Imali su vrhunsku opremu i bili odlični glazbenici. Organizirali su nekoliko godina Prvi glas Drniša. Te godine su nastupili na Prvom glasu Sanja (bila je pobjednica) i Zvone (bio je 3.). Sjećam se da smo na Poljani povodom Prvog glasa Drniša sljedeće godine svirali kao gosti. Tad smo prvi put odsvirali Shine On You Crazy Diamond od Pink Floyda. Zvučalo je jako dobro i dobili smo dosta pohvala za tu svirku....
TO BE CONTINUED.......
Post je objavljen 10.03.2008. u 14:00 sati.