.... i tako bi ruže mogle ići unedogled....jedna za drugom, odraz po odraz, ljepota za ljepotom.... ali nijedna ruža, nijedan odraz, nijedna ljepota se ne može mjerit s tobom, sa tvojim odrazom u mojim očima, sa tvojom unutarnjom a ni vanjskom ljepotom... naprosto volim tvoju jednostavnost koja je ujedno ovoj zaljubljenoj duši glamour... volim tvoje velike smeđe oči, i kao što sam tebi rekla...ne smeđe poput boje čokolade ili lješnjaka...nego nekako posebno smeđe... volim tvoje usne...mekane poput najdragocijenije svile prislonjene na obraz malog, tek rođenog dječaka... možete li zamisliti tu mekoću??? Možete li uopće zamisliti golemu ljepotu u jednom malom, naizgled običnom čovjeku?? Ja ju nisam zamislila- ja sam tu ljepotu prepoznala. E to je ljubav!
