Jos od neki dan,kada sam cula vijest da je 14-ogodisnjakinja iz Našica izvrsila samoubojstvo,i kada sam pogledala prilog gdje su nabrojali samoubojstva teenagera u proteklih par mjeseci,osjecaj koji me obuzeo jednostavno ne popusta.Morala sam zaplakati.Zapravo nisam zeljela,ali nisam si mogla pomoci.Uvijek bude tako.
I naravno odmah se namece pitanje 'Zasto?'.Stvarno ne znam.Sto moze biti tako strasno da si odlucis oduzeti zivot...ponekad pomislim da to moze cak biti dosada,trend...Zar smo dosli do toga?Neznam,ali definitivno to ne iskljucujem kao razlog i odgovor na 'zasto?'.Pomisle li prije toga na one koje ostavljaju,one koji ce citav zivot zivjeti sa sjecanjima na taj dan i ciji zivot nikada nece biti isti?Bezobrazno je reci,ali da,to jeste na neki nacin sebicno.Pokusavam ne razbijati glavu takvim razmisljanima,ali ne ide...mogla bih jednostavno okrenuti na drugu temu.
Ne bas davno dogodilo mi se nesto...dogadjaj,koji sam ja dozivjela(pretjerano?) strasno.Iako sada,kada se sve vratilo na svoje, nisam sigurna da li je bio bas tako strasan.Bilo kako bilo,cinjenica je da me naucio pameti,rekla bih na malo grublji nacin.Shvatila sam(predugo mi je trebalo)da sve sto mi treba jeste tu,i da to ne smijem zanemarivati.Napravila sam pogresku.I trpila posljedice...uz griznju savijesti.I sada kada znam,primjecujem kako drugi prave istu gresku koju sam ja napravila.Ali sto mogu?Tko sam ja da im govorim sto da rade?I kada bih rekla,cisto sumnjam da bi poslusali...
Sve mi je to zbunjujuce.Prava rijec koja opisuje sve ovo.
Post je objavljen 09.03.2008. u 21:09 sati.