O moj Bože........
Ne znam da li da sinoćnju večer smjestim među najsmješnije ili najtužnije.....
.......možda ipak ovo drugo.......
Još uvijek pokušavam sve te događaje smjestiti i skužiti tko je što napravio,kad i gdje,al to je malo teže......
Sve što mogu reći je to da se sve ono što sam napisala u prošlom postu potvrdilo,samo što su mi se sad ljudi čak počeli petljat u život i davat si pravo da riješavaju moje probleme.......
Ponovit ću ono što sam prije 2 tjedna rekla jednoj osobi.."Ja sam velika cura,ja se znam nosit sa razočaranjima......"
Uostalom,ono što se sinoć,jutros ili kako god,dogodilo nije nikakvo razočaranje,barem ja ne gledam tako na to......
I smiješno mi je da su ljudi koji me poznaju vrlo,ali vrlo malo,gotovo nikako,pokazali toliko empatije za neke stvari koje su me sinoć malo više pogodile zbog okolnosti,ali i ponašanja određenih osoba......
I molim ljude da me više ne pokušavaju smekšat suzama jer to kod mene ne pali,samo me još više ljuti.....
I nemojte mi se ispričavat za stvari koje ste svjesno učinili,jer nakon što nešto napraviš,nema natrag......
Samo želim da znate da ste me jako povrijedili sa svojim postupcima i to ću pamtit,ma koliko me vi uvjeravali da je to bilo za moje dobro...
Ja ipak mislim da sama znam procijenit što je najbolje za mene......
Za kraj bih htjela objavit jednu pjesmu koja je namjerno napisana u muškom rodu jer sam ja imala neku svoju viziju svega u glavi dok sam to pisala...
Pjesma nema imena jer zbilja ne znam kako da to nazovem.....
Izađoh na ulicu,nigdje nikoga nema,
Pogledam u nebo,nevrijeme se sprema...
Šećem po cesti,razmišljam o hrpi problema
i o tome kako je jučer bila tu,a danas je više nema....
Nailazim na djecu,djevojčica se od dječaka krije,
opet mi se misli vraćaju na nju,razmišljam je li sretna ili suze lije...
Razmišljam o tome koliko sam puno tražio od nje,a tako malo vraćao,
vidim koliko me zapravo voljela, do sad to nisam shvaćao...
Na trenutak osjetih čežnju za njom,srce mi luđački tuče,
shvatio sam da ju moram vidjeti i prije nevrijemena stići do njene kuće.....
Trčim prečacem,na licu osjećam kapi kiše,
Stižem pred kuću,na prozoru svijeća gori. Prekasno je...nema je više....
Eto,to bi bilo to.....još bi neke stvari htjela reć,al' bojim se da je to nemoguće...
Odoh.......
Post je objavljen 09.03.2008. u 18:57 sati.