23.07. četvrtak
Budim se. Sunce je već visoko na nebu. Njegove zrake paraju ustajalu tminu moje sobe. Krmeljav, čupav i u staroj sivoj majici, spuštam se niz stube. Umivam se hladnom vodom. Miris svježeg peciva dolazi iz kuhinje. Vučem se kao da me pogodio uragan. Sjedam za stol i uzimam jabuku. Obrišem je od sebe i zagrizem. Mama ulazi sa ljutim izrazom lica. I počinje držati prodike kako ništa nejedem. Da sam kost i koža. Neobazirem se. Odlazim natrag u sobu. Palim TV. Vjesti o pokušaju samoubojstva. Moj mozak ne upija informacije. Gasim TV. U sobi je hladno. Drhtim. Bos stajem na hladan pod, i hodam do ormara. Oblačim se. Suze mi naviru na oči. Nemogu se kontrolirati. Padam na pod. Napadaj tjeskobe uzima zadnje trzaje moga tjela. Skupljen i uplakan ležim na podu. Gledam u beskonačnost praznim pogledom i razmišljam. Zar je baš on morao umrijeti? Od šest milijardi, baš on?! Nemam snage da se ustanem. Pružam ruku zadnjim snagama. Hvatam skalpel. Došlo je vrijeme da se olakša bol. Na suhoj koži počinju se nazirati prve kapljice krvi. Kapljica pravi vijugave staze na putu do dlana. Usporava. Skuplja se na vrhu prsta. Velika kap. Pada na pod. Nestaje u sagu. Suze su stale. Bol nestaje. Nastavljam živjeti.
...
Večer. Umotanih zapešća u snježno bijele zavoje, odlazim van. Šetam gradom. Ulične svjetiljke trepere blagim svjetlom. Hodam kao izgubljen među betonskim drvećem. Očajni osmijeh na mom licu odaje bol koju nosim u srcu. Smijem se jadnim ljudima i njihovim plastičnim nosovima. Sjedam na klupu. Miris trešnjina cvjeta, žubor fontane. Spokoj za moje uši. Sam kao i uvijek. Neosjećam da me itko doživljava. Žudim za zagrljajem. Mirisom druge osobe. Sklapam oči. Udišem topli ljetni zrak. Ispraznio sam um. Sada uživam u samoći. Pustite me da spavam. Da sanjam nešto lijepo.