Marketing
Konzerviranje
To da ja nisam normalna su potpune neistine. Kategorički to tvrdim.
Živim kao i svi ostali. Imam, doduše, manjih problema, ali tko ih nema, molim vas lijepo? Četrdeseta mi je i sasvim je normalno da mi, tu i tamo, popuste živci. Da malo procurim.
Nije lako biti neudata, živjeti još uvijek u malenom stanu, sa starcima koji me prije svakog večernjeg izlaska pitaju kad ću se vratiti doma, a pri tome zaborave kako kosu redovito farbam već desetljeće i to ne zato što želim novu boju (žarko crvenu, na primjer) i da na svaki muški kompliment kako imam biserni osmijeh pognem glavu i to ne iz razloga jer sam sramežljiva, već zato što me takve glupe primjedbe samo podsjete kako ću za koju godinu sakupljati vlastite zube. Oni će se kotrljati, a ja ću ih po podu (lijepe i bijele, ali potpuno beskorisne), skupljati zbog jebene paradentoze.
Je, vjerujte, tako je! Postoje tu i drugi problemi koji me ponekad zaokupe, ali ne bih sada o njima. To su sve ipak gluposti koje ja, na koncu, ipak uspješno riješim.
Eto tako sam, na primjer, prošli mjesec završila par dana na bolovanju jer sam na putu do firme, onako snena i smrznuta, naletjela ravno na prizor od kojeg mi se pomračilo pred očima. Vidjela sam, naime, Alice, kako potpuno isključena iz vanjskog svijeta čavrlja s nekim na mobilni telefon. Vani je bilo najmanje -10, a ona je sjedila u parku, na mojoj klupi (na njoj smo on i ja razmjenjivali poljupce i nježnosti pa je zato tako zovem), u nekoj infantilnoj haljinici i svoje duge noge držala ispružene sve do pola kamene staze. Naravno, prekrižene - sad lijeva preko desne, sad desna preko lijeve. Kad me je ugledala, trgnula se, prekrila rukom mobilni aparat i nešto vrlo ozbiljnog izraza lica u njega prošaputala. Prekinula je tada brzo vezu i pozdravila me kao da se ništa značajno nije dogodilo.
- Bok, Magi! – procvrkutala je – Na posao, ha?
- Da. – odgovorila sam kratko.- A ti? Što ti tu radiš ranom zorom?
- Izašla malo na zrak. – slagala je ne trepnuvši - Hej, draga, lijep ti je taj kaputić. Mora da je negdje bilo veliko sniženje.
Zmija!Odmah sam znala o kakvom je „zraku“ riječ. Kako da ne! Bilo mi je jasno kao dan s kim je maločas pričala. Pogodilo me je to po sred tjemena jer na nju nisam nikada posumnjala. Ni u snu. Bar ne kada je Martin u pitanju. Uvijek je bila tako slatka, tako draga, mila i nevino nezainteresirana. Smješkala se svako toliko i namještala areolu iznad svoje ljepuškaste glavice. Znala sam da on takve ne voli.
Poslije mi je postalo jasno da nisam dobro čitala između redova jer Alice je bila puno mudrija od mene. Kad bih ja, recimo, potpuno naivno priznala da sam s tipom, nakon tri jagera i pola litre crnjaka, završila u motelskoj sobi, ona bi rekla da je, na primjer, po povratku doma našla ključić od takve iste motelske sobe i pošteno ga otišla vratiti vlasniku pa je, usput, upoznala jako zanimljivog tipa s kojim je malo popričala. O svemu i svačemu, naravno.
Ha! Interesantan neki tip! Ja bih se s njim pojebala, a ona samo popričala. Eto, tu je bila razlika između mene i Alice. Ja sam, zapravo, živjela u zemlji čudesa, a ona u realnom svijetu. Tip i aktivnosti s njim su, izgleda, bili isti, samo smo ih zvali drugačijim imenom. Alice i ja.
I sada sam je još zatekla kako zaneseno priča s Martinom. Spominjala mu je mene (sasvim sigurno). Kako sam jadna i da nisam baš svoja sa živcima. I za ostavu mu je spomenula, stoposto. Vidjela sam joj to u očima, ma i kroz jebene sunčane i zato sam joj samo rekla:
- Alice, nemaš se potrebe skrivati. Prepoznala sam te.
Okrenula sam se tada (da mi ne vidi suze) i odjurila na posao. Naravno da nisam mogla ništa raditi, ali sam na uredskoj stolici, potpuno ukočena i izvan sebe, nekako izdržala do kraja radnog vremena.
Martin me je poslije dotukao. Optužio me je da sam je napala i izvrijeđala pred svima u parku.
- Nisam, ljubavi! – branila sam se. – Bilo je rano jutro i u parku, osim nas i po kojeg smrznutog goluba, nije bilo ni žive duše.
- Dobro mi je rekla prije neki dan – cvilio je on i dalje, potpuno gluh za moje riječi – Doći ćeš mi glave.
Taj dan Martina više nisam ni čula, ni vidjela. Hodala sam izgubljeno i zazivala njegovo ime, sve do duboko u noć jer bio mi je previše važan. Nisam mogla razumjeti kako može samo tako nestati, osobito nakon što se tisuću puta uvjerio kako teško podnosim kad me netko moj napusti, iznevjeri. Posrtala sam već premorena od traženja i dozivanja, kad sam osjetila kako me zemlja guta. Upala sam u jamu bez dna. Rupa, bezdan, bunar…
- Martine! Martine! Martine! – kroz noć se odbijala metalna jeka, udarajaću o memljivi obzid bunara i padajući po ustajaloj vodi koja mi je ledila stopala i gležnjeve.
Ne znam koliko sam sati bila zatočena, ali znam da to nije bilo ništa naspram jada koji sam doživjela po zvuku čekrka. Spuštao se lanac do dna na kojem sam potpuno smrznuta jedva stajala na nogama i posljednjim atomom snage grčevito sam se primila za njega, ponavljajući u sebi kako je to sigurno moj Martin, kako me zabrinut čeka gore. Kako ga nisu preplašile laži o meni i priče o ostavi.
Naravno, bili ste to vi.
Nakon što smo se razišli, otišla sam doma i pokušala nazvati Martina. Jednom. Dva puta. Ne znam koliko puta. Nije mi se javio na telefon.
Pukla sam. Razbila sam se kao ogledalo, a komadi mene su poletjeli ravno do njegovog doma. Do toplog kreveta u kojem je bezbrižno spavao i do njegovog tijela koje mi je lagalo da sam osobita, najdraža, najvažnija. Jedina. U ostatku slomljenog ogledala mogao je vidjeti sebe, točno onakvog kakav je postao u mojim očima.
A onda sam otključala vrata ostave. Jedva sam pronašla ključ jer u njoj nisam bila čitavu vječnost. Kašljala sam jer se na bunarsku vlagu u mojim plućima zalijepila petnestogodišnja prašina, paučina… Upalila sam svjetlo. Na policama ostave stajala je samo jedna prazna tegla. U ostalima su bile konzervirane moje uspomene na Davida, Jana, Toma… Ukupno desetak prašnjavih staklenih tegli. Ah, ta mladost!
Jedno vrijeme sam samo ukočeno stajala i razmišljala. Jesam li trebala možda Martina pohraniti ranije? Dok su uspomene na njega bile tople, bez ružnih trenutaka? Jesam li bila slijepa ili tek sada činim pravu ludost? No, ubrzo mi se u misli vratila jeza bunara. I Alice. Njegova briga za slatku Alice i potpuna bešćutnost za moje krike. Moje molbe za pomoć.
Palo mi je na pamet da imam samo jednu teglu, a njih je dvoje. No, ja žene ne volim. Ja sam jedna zdrava heteroseksualka. Moji su problemi sasvim zanemarive prirode. Tako ste mi barem vi rekli!
Zato sam odlučila problem riješiti na jedan jedini mogući način.
Uzela sam Martina, ugurala ga u teglu i dobro zavrnula poklopac. Vacsy aparat za vakuumiranje namjerno nisam koristila. Možda bude dovoljno vremena da shvati što mi je učinio, prije nego mi zauvijek postane uspomena.
A Alice?
E, za nju nemam tegle, niti su mi bitne takve uspomene. Nju ću, moj doktore, zatočiti u ovoj priči. To će biti sasvim dovoljno. Možda mi nije ništa kriva, ali ona ionako misli da sam ja bolesna. A nisam! Jel' tako?
Post je objavljen 09.03.2008. u 16:37 sati.