Marketing
Sloboda čekanja
Pogledaj mi sjenu na podnevnom suncu tako malena dok čekam te na ulici ispred tvoje zgrade čak je i njena tako uplašena da ni ne mogu se sakriti u hladovinu,pa čekam i čekam i mislim kako bi sada želio imati bijeli kišobran iako na visinama nema ni jednog plačljivog oblaka...Zahvaljujem na povjetarcu tako sličnom ljetnjem a tako dalekom od ljeta,onom istom koji donosi sa sobom more i plažu i bolni miris soli uspomena,pa samo uzdahnem i osjetim prsa sada toliko bolna i prazna i sjedam na zid i smijem se samom sebi...Upirem pogled prema tvom prozoru i gledam zastore kako brzo pomiču se kao da upravo netko tu stajao je i promatrao me kako se smijem...Mislim da je prošlo mnogo sati čekanja jer sada moja sjena već je narasla gotovo kao i ja, vrata se svejedno ne otvaraju a zavjese jedanaestog kata još ne miruju,mislim da bih mogao zaspati čekajući...Ipak odlazim ali sasvim polagano možda ipak začujem korake što odzvanjaju od zidove tako zvučno i prepoznatljivo i ja se okrenem i ugledam tebe,ali čak i kada tako usporeno hodam ti se nikada ne pojaviš a meni,meni izgleda da nikada ne dosadi čekanje...
Post je objavljen 09.03.2008. u 11:31 sati.