Nakon što je Lynne McTaggart napisala knjigu Polje - koja je na vrlo detaljan način opisala znanstvena otkrića nekoliko znanstvanika iz raznih polja znanosti, čija su otkrića ukazala na postojanje sveprožimajućeg polja koje nas sve povezuje i koje se možda nalazi u temelju svijeta, ili bolje rečeno, projekcije svijeta kakvu vidimo – nametnulo se logično pitanje: što s tim otkrićima? Kako nam spoznaje o postojanju polja mogu pomoći? Kako ih možemo iskoristiti za svoj dobrobit? To je ono čime se bavi u svojoj novoj knjizi: „Eksperiment namjere“.
Zapravo, polje neprekidno radi, htjeli mi to ili ne. Ono nije izvan, ispod ili iznad nas, ono je jednostavno sveprožimajući i svepovezujući medij iza okvira i koncepata prostora i vemena. Bezprostorni i bezvremenski medij koji sve čini mogućim. Ako vas opis podsjeća na Boga – da, istina je, mada je Lynne McTggart vrlo uspješno u svojoj knjizi izbjegla bilo kakvu naznaku toga pojma. To mi se posebno dopalo. Uostalo, tko voli da se zaključuje umjesto njega? I još uostalom – bog je pojam ili koncept koji ne mogu shvatiti ili pojmiti niti oni koji imaju najveće kapacitete za intuitivno, filozofsko il logičko shvaćanje svijeta. Bog je iza spoznaje – ako ga ne vidite svugdje, nećete ga vidjeti nigdje. Da ne pričamo o tome da se uz pojam boga automatski asocijativno vezuju svakojaki iskrivljeni pojmovi, od kojih je teško pobjeći.
Zato – polje! Polje nulte točke, kvantni vakuum ....možete ga zvati i punim imenom. Fizičari ga znaju kao moguć izvor nevjerojarno goleme količine energije, tolike da bi energijom pohranjenom u jednom kubičnog centmetra prostora moglo uzavrijeti sve oceane svijeta. Mistici ga poznaju kao polje svijesti.
Polje ima čudesne karakteristike, koje kvantna fizika pripisuje isključivo kvantnim razinama svijeta, smatrajući da se kvantni fenomeni - efekt promatrača ili nelokalnost - odnose samo na kvantni svijet. No, istraživanja izvan srednje struje znanosti, dakle istraživanja remote wievinga, mikropsihokineze, iscjeljenja na daljinu, iskustava bliskih smrti i drugih pokazala su da se i nelokalnost i efekt promatrača mogu prepoznati i na ovoj našoj makrorazini.
Kad smo to konstatirali, vratimo se opet na mikrorazinu svijeta i na slavni efekt promatrača. Pojednostavljeno i slikovito rečeno, nešto je u isto vrijeme čestica i val. A česticom postaje u trenutku kad netko promatra, kao da tada ta 'čestica' nekako zna da je promatrana. Kao da ima svijest o tome. Ili kao da ju je sam čin promatranja doveo u život. Ili sam čin obraćanja pažnje. Izaberite koje god objašnjenje hoćete, ne može biti više u pravu ili u krivu od bilo koga drugog. No, bitna je poruka. A on glasi:
Stvarnost je nedovršena.
Ormar, stol, zrak, automobil – sve što vidimo oko sebe na temeljnoj je razini sastavljeno od mnoštva subatomskih estica koje cijelo vrijeme nastaju i nestaju ni iz čega – iz polja. Isto vrijedi za naša tijela, mozak, oči. A ipak – tim očima i mozgom koje na okupu drži tako sumnjiv mehanizam kao što je stvaranje i nestajanje milijardi čestica, vidimo predmete koje na okupu također drži taj isti mehanizam. To je već jedna druga priča, priča o holografskom svemiru ili još neka treća ili četvrta priča. Mnoštvo je interpretacija svijeta oko nas i svaka smatra da je pretplaćena na to da bude u pravu.
Ono što ima veze s knjigom „Eksperiment namjere“, jest odgovor na pitanje koje proizlazi iz gornje rečenice. Ako je stvarnost stalno nedovršena – tko ili što je dovršava?
Odgovor koji nudi ova knjiga jest: namjera.
Da je misao energija – koju najčešće puštamo nekontroliranu – danas nije nova misao. Isto vrijedi i za namjeru. Pritom se misli na pravu, dubinsku, istinsku namjeru izraženu s vjerom i uvjerenjem u ishod. Nikako na neku površinsku „think-pink“ filozofiju, koja nalikuje tankom pokrovu leda iznad kilometara divljeg oceana.
Ljudima sklonim mističnom ili intuitivnom promišljanju svijeta, to je oduvijek bila lako prihvatljiva činjenica. Njihova namjera je ta koja oblikuje svijet. Svijet je onakav kakvim ga sami vide. I slično. No, to je bilo skoro nemoguće znanstveno dokazati, jer je skoro nemoguće postići ponovljivost ili objektivnost promatranja kod takvih složenih i suptilnih pojava kao što je svakodnevni život.
I tako stižemo na još jedno pitanje: Je li moć namjere danas moguće znanstveno dokazati?
Odgovor je: da.
A kako – to naširoko i detaljno piše na stranicama spomenute knjige . Ona nije priručnik za sretniji život već znanstveni putokaz za zapadne racionalistički uzgojene umove, da razmisle o onome što im možda intuicija već govori. Zašto bismo, uostalom, ikome i vjerovali bez dokaza? Ionako nam svakoga dana sa svih strana i previše lažu.
Spoznaja da je naša namjera alat i shvaćanje načina na koji se taj alat koristi i kako radi, oslobađajuća je. Spominjao sam boga negdje u sredini teksta? Namjera svakoga od nas stavlja u tu ulogu, jer od gline stvarnosti možemo napraviti proizvod kakav god želimo. Ali moramo zadovoljiti samo jedan uvjet; da budemi svjesni, da znamo da to možemo.
Nova knjiga Lynne McTaggart zove se „Eksperiment namjere“, jer ona to uistinu jest – pokušaj da se na jednom mjestu skupe razna neovisno napravljna znanstvena istraživanja koja su došla na trag sličnim pojavama ili prepoznali neke njihove karakteristike. Neke od likova knjige imao sam prilike osobno slušati i razgovarati s njima na konferenciji održanoj u Lononu u ožujku 2007, pod nazivom „Eksperiment namjere“.
Ne znam kakva im je bila namjera, ali mene su uvjerili da je namjera doista ona spona koja povezuje „ono izvan nas“ i „ono unutar nas“ u jedan spregnuti sustav. Zapravo, mi stalno i jesmo taj spregnuti sustva, jedno veliko „jedno“, ali zaboravivši to i puštajući naše namjere da nekontrolirano divljaju, možemo napraviti puno – i lošeg i dobrog. Prema ovom konceptu - svemir nas uvijek sluša i djeluje, bili mi toga svjesni ili ne.
Zašto taj omjer ne bismo promijenili u smjeru dobrog, korisnog i životno podržavajućeg?
Alat je: namjera.
Možda je prvi korak namjera da saznamo što je to uopće - namjera?
Post je objavljen 08.03.2008. u 23:27 sati.