Pregled posta

Quizz kid...

Evo napokon pune i kompletne priče o tome kako je to bilo s mojim sudjelovanjem, i sada to već znate, pobjedom na kvizu Jedan protiv sto, u emisiji koja je emitirana u četvrtak 6. ožujka ove godine na HTV 1. Još jednom velika hvala svima koji su mi čestitali i u komentarima na blogu, i sms-ovima, i mailovima, i telefonskim pozivima, i pri osobnim susretima.

Ovo je dakle bio moj već treći kviz, dosad sam sudjelovao u Milijunašu, u listopadu 2005. godine, gdje sam osvojio 64.000 kuna, odustavši na pitanju koliko je ukupno golova postigla hrvatska reprezentacija na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine (nogomet me stvarno ne zanima); a u lipnju 2007. bio sam u Kviskoteci, pobijedivši u tri emisije i izgubivši u četvrtoj, u malom finalu u kome je bio pobijedio Mladen Barać (ukupna zarada: 70.000 kuna, tri televizora i tri Kviska).

Na ova dva prošla kviza, kao i na Jedan protiv sto, nisam se baš fanatično prijavljivao: tu i tamo pokoji poziv, pa ako prođe - prođe. I prošlo je, prvi put, drugi put, i treći put. Prijave za Jedan protiv sto tehnički su iste kao za Milijunaša: zovete telefonski automat (broj je 060-881-882, ali proširila se glasina da je kvota popunjena do kraja sezone, neznam je li to istina), koji vam postavlja A-B-C pitanje, na koje odgovarate pritiskom na telefonsku tipku 3, 5 ili 7, i ako je odgovor točan, automat traži da izdiktirate svoje kontakt-podatke. Sljedeći korak je slučajnost: računalo između svih registriranih poziva odabire određeni broj potencijalnih natjecatelja, koje zatim osoblje redakcije kviza direktno naziva i postavlja im tzv. pitanje procjene. Moje pitanje je bilo: koliko teži mladunče plavetnog kita kad se rodi. 120 ljudi koji su najbliži točnom odgovoru (a vjerojatno se prethodno još prolazi i kroz redakcijski filter odnosno ključeve dobi, spola, zanimanja,
ravnomjernog zemljopisnog rasporeda) poziva se zatim na trodnevno snimanje, tijekom kojeg se snima ukupno devet emisija, po tri svaki dan.

Naša grupa bila je na snimanju negdje krajem siječnja (a u kojoj sam ja nastupio, koja je inače bila četvrta za moju grupu, emitirana je 6. ožujka). Svi se natjecatelji (koji nisu iz Zagreba) smještaju u hotel "I" (nedaleko rotora), i preporučuje im se da dođu večer prije, kako bi na dan snimanja bili odmorni i smireni. Radni dan počinje okupljanjem u predvorju hotela, prozivkom, potpisivanjem putnih naloga (uz smještaj u hotelu, svim se natjecateljima plaćaju i putni troškovi) i izjava o šutnji. Pri prijavi na recepciji u ruke vam daju tiskana pravila kviza, tako da se na njihova objašnjavanja previše ne gubi vrijeme, najviše vremena otpada na prozivku i utvrđivanje jesu li svi tu, i osoblje vam daje tek nekoliko kratkih uputstava o tome kako je organizirano snimanje i što vas čeka u zgradi televizije. Naravno, natjecatelji koji su došli večer prije, imali su se već prilike upoznati, na hotelskom šanku, za doručkom, ili čekajući da događaji krenu. U cijeloj našoj grupi bilo je meni vrlo malo poznatih ljudi, tek dvojica Puležana, i Splićanin Guido Piasevoli, s kojim sam zajedno bio u mojoj prvoj Kviskoteci, ali kroz kvizaške ćakule ljudi se brzo upoznaju.

Kad su napokon završene formalnosti u hotelu, autobusima su nas odvezli na televiziju, i nakon kraćeg predaha u tzv. intim-baru (tako zovu kafić u prizemlju zgrade HTV-a) prilično brzo uveli u studio "Anton Marti". Brojeve smo dobili još otkako su nas telefonski obavijestili da smo prošli na pitanju procjene, te brojeve je trebalo zapamtiti jer su njima bila označena i sjedala na kojima ćemo sjediti kroz svih devet emisija. Moj broj je bio 15, a sjedalica skoro točno na sredini drugog reda odozdo.

Za razliku od Milijunaša, gdje je radi snimanja jedne emisije na televiziji trebalo provesti cijeli dan s jako puno vremenskih rupa, ovdje je sve išlo puno brže i dinamičnije. Snimati smo počeli prilično brzo, odnosno produkcijski pogon pokrenuo se skoro odmah nakon što smo ušli u studio. Nisu nas pudrali (na Milijunašu odmah pudraju svih deset natjecatelja), ipak nas je za takvo što malo previše, šminkerici u ruke dolazi samo onaj koji je izabran sa suočenje s Tarikom, tamo dolje (ovo gdje sjedi stotina natjecatelja u žargonu ovog kviza naziva se galerija, oni koji sjede na galeriji su igrači, a onaj dolje je natjecatelj). Producent Darko Jakiša, osoba moćnoga glasa i največćeg autoriteta na snimanju, poučavao je igrače i publiku kako se treba ponašati, ljutio se na dvojicu iz prethodne grupe koji su nakon prvog dana snimanja otišli jer da "nisu to tako zamišljali", opominjao publiku da reagira u skladu s uspjehom natjecatelja i opet se ljutio na publiku iz prethodnih emisija koja je potpuno isto reagirala i na točan i na pogrešan odgovor. Kad je napokon svima bilo sve jasno, dolazi Tarik i počinje snimanje.

U prvoj emisiji naše grupe natjecanje je nastavljala Sandra Filipčić iz prethodne grupe odnosno prethodne emisije. Prilično suvereno je odvozila do kraja i kad su zadnja četiri igrača s galerije odgovorila pogrešno, ona je uložila džoker dvostruko, točno odgovorila i osvojila, ako me sjećanje ne vara, 249.000 kuna, najveći iznos dosad osvojen u ovome kvizu. Doduše, rekord je trajao kratko, tek do moje emisije :-). Ja sam u tom krugu ispao na bezveznom pitanju, čini mi se o glavnoj glumici iz filma Tri muškarca Melite Žganjer. U tom vrlo kratkom vremenu koje smo imali za odabir odgovora, zavelo me ime Vitomire Lončar, koja je odigrala sličnu ulogu, ali u filmu Štefica Cvek u raljama života. Nakon svršetka snimanja prve emisije, imali smo pola sata pauze, otišli na kavu u intim-bar, i ubrzo se vratili na snimanje druge emisije, a zatim nakon još sat vremena pauze, i na snimanje treće. Nije mi dobro išlo, još dvaput sam ispao na bezveznim pitanjima - nisam znao da je Bud Spencer bio vaterpolist i plivački rekorder, niti koji je pozivni telefonski broj za Osijek. U jednoj od te dvije emisije kod Tarika je upao Guido Piasevoli, prilično je dobro odigrao, potrefilo mu se i dosta pitanja iz struke (ptice, zaštićene biljke, morske spilje), ustrajao do kraja i osvojio šezdesetak tisuća kuna. Simpatičan nastup imala je i cura iz Varaždina (u crvenim čizmicama) ali je nažalost pogriješila i ispala; a zadnji natjecatelj u trećoj emisiji prvoga dana koji je ostao u igri bio je fizičar Damir Starešinić. S njim je na kraju treće emisije u igri ostalo nas 42 s galerije, a nastavak je slijedio idućeg dana.

U dijelu ekipe osjetila se, nakon tri odrađene emisije, lagana malodušnost, mnogi su, uz nastupe onih koji su uspjeli doći dolje, komentirali kako će za većinu ipak biti skoro nemoguće upasti u igru. Na kraju tog prvog dana ni sam nisam bio baš zadovoljan, tri promašaja na relativno laganim pitanjima nisu se mogli brojati kao dobar učinak, no matematika je ipak davala nade, barem za poneki ostanak među onim plavima koji dijele 20.000 kuna u narednih šest emisija. Dobar san je međutim rastjerao bilo kakvu zabrinutost, zora je osvijetlila i razbistrila bojno polje, a radni dan je ipak počeo malo kasnije nego prethodni pa se moglo prikupiti malo više energije i koncentracije. No, po dolasku u studio dogodilo mi se nešto neobično.

Dok smo se penjali prema svojim mjestima, prisjećali se tko je koji red i koji broj, propuštali one koji su dalje od izlaza da prije prođu, zastajkivali čekajući da se gužva razrijedi i tako to, vidim ja da me jedan od suigrača, dotad se nismo upoznali, želi osloviti, pa malo zastanem, a on će: "Kolega, imam osjećaj da ćete vi danas dignuti novce!". "Pozlatilo vam se, a isto i vama želim", odvratim, i krenemo svaki na svoje mjesto. Poslije emisije me isti kolega podsjetio na svoje proročanstvo koje se doista i ispunilo! Hvala, proroče!

Posjedali smo na mjesta, došla je i publika, kamermani, ekipa emisije, naposljetku i Tarik i Damir koji je trebao nastaviti igrati protiv nas 42 s kraja prethodnog dana. Kreće snimanje. I tada se dogodilo nešto što vi na televiziji niste vidjeli. Prvo postavljeno pitanje bilo je (ne sjećam se kako je točno glasilo) što su kšatrije, a ponuđeni odgovori bili su svećenici, ratnici i ratari. Damir bira odgovor svećenici (ja sam stisnuo ratnici), Tarik proglašava da je Damir odgovorio krivo, i kreće se na prebrojavanje koliko ih ispada a koliko ih ostaje. Stanu se množiti crvena svjetla - tik, tik, tik, tik-tik-tik, ti-ti-tik, sve brže i brže, i brojač crvenih stane na broju - 44. Meni je bilo plavo, ali nisam stigao vidjeti je li bilo još plavih. Kad Tarik pročita da 44 igrača ispada, netko, čini mi se s galerije, glasno primijeti da je plavih bilo 42 a ne 44! Snimanje se zaustavlja, kreću svakojake provjere, netko je čak spomenuo da se provjeravala i snimka prethodne emisije, uglavnom potrajalo je dok se nije pouzdano ustanovilo tko je s kakvim statusom prešao iz emisije u emisiju, i kad se tehnika sredila; proglašeno je da se pitanje poništava te da će se postaviti novo. To novo pitanje je Damir točno odgovorio, i ostao dalje u igri umjesto da ispadne zbog pogrešnog odgovora. Kako nije bilo načina da se kaže koliko je ljudi na te kšatrije odgovorilo točno a koliko pogrešno, ne znam bih li, da nije bilo te tehničke pogreške, možda ranije ušao u igru? Ali s obzirom na kasniji rasplet, to mi je prilično nebitno.

Snimanje ide dalje, Damir jezdi kroz pitanja, osvaja novce, broj plavih se smanjuje, ja ostajem među njima! Većinu odgovora sam znao, jedino sam ono pitanje o tenisu pogodio na sreću. Kako nas je sve manje i manje plavih, u meni raste osjećaj da je igra napokon počela, da bi sada moglo nešto biti. I naposljetku dolazi sudbinsko pitanje na kojem Damir pada: odgovorio je da su živa i jod, a ne živa i brom jedini tekući elementi. Od nas preostalih plavih većina odgovara pogrešno: ostajemo samo dvoje s točnim odgovorom, Tarik proglašava da nas dvoje (tada nisam vidio tko je drugi, tek na televiziji vidjeh da je to bila jedna gospođa jedan ili dva reda iza mene) dijelimo 20.000 kuna; znači ziher sam osvojio deset tisuća! Napokon neki novci, mislim u sebi, još uopće ne uzimajući za moguće da bih mogao dolje, iako je šansa bila pola-pola. Kreće ono treptanje kad se slučajnim odabirom bira sljedeći natjecatelj, i Tarik čita moje ime! Iskreno sam se oduševio i odmah pohrlio dolje, no zaustavljaju me: moraju me ozvučiti, napudrati, i moram se vratiti na mjesto te odglumiti iznenađenje kao da prvi put čujem da su me izabrali. OK, obavljamo to (na televiziji je iznenađenje čak ispalo i dosta prirodno!), i sad se treba strčati niz stepenice (srećom, od drugog reda nema ih puno) i doći do one konstrukcije na kojoj stoji Tarik načinom koji oni zovu "što brže". Vidio sam da su prethodnici potrčkavali prolazeći tih tridesetak metara, eto, nisam ni ja uspio izbjeći taj nesvjesni poriv, no kad se konačno popeh gore (osjećaj je, vjerujte mi, kao za kormilom broda), svaki tračak treme ili obzira kako će nešto ispasti potpuno se rasplinuo. Sad smo u tekmi, sva je koncentracija izvučena iz dotad pasivnih zakutaka mozga, aktiviran oprez prema zamkama i začkoljicama koje mogu čučati u pitanjima; skoro da sam zamišljao kako izvlačim mač i zapovijedam juriš, toliko sam spreman bio.

I sad, moram pripomenuti, za pouku budućim natjecateljima: pretjeran oprez može biti opasan, jer vam usađuje nevjericu prema onom što je očigledno. Vidjelo se iz nekih pitanja, koja sam ziher znao, štoviše, ti su mi fakti u malom prstu, da oklijevam i da sam sumnjičav ne krije li se u ponuđenim odgovorima neka zamka. Naravno, ne treba ni brzati, ali ako nešto znate i ako se to nešto pojavi, zbunit ćete se tražite li razloge zašto ono očigledno ne bi moglo biti i točno; više ćete si pomoći ako tražite afirmativne sporedne podatke u korist svoje pretpostavke.

Već prvo pitanje ispalo je legendarno. Književnost, k tome domaća, stvarno mi nisu mogli prirediti bolje otvaranje (nadao sam se da će biti čim više pitanja iz književnosti, uostalom neki su ih natjecatelji imali i po pet-šest, različito kategoriziranih). Međutim, način kako je pitanje formulirao izgleda da je totalno zbunio igrače na galeriji: na pitanje "Što je Ante Tomić zaboravio u naslovu svoje prve knjige?" bili su ponuđeni odgovori a) gdje je bio u JNA; b) gdje je parkirao; c) obrijati brkove (ovo ponavljam za one koji eventualno nisu gledali). Vrlo kratko sam razmišljao na glas, i odlučim se za "gdje je parkirao", jer naravno sto posto znam kako se zove Tomićeva prva knjiga. I sad, na televiziji se to nije čulo, ali tamo na licu mjesta se itekako osjetilo: kad sam odabrao moj odgovor, veći dio natjecatelja s galerije a i dobar dio publike ispustio je uzdah razočaranja, mislili su da sam ispao već na prvom pitanju! A ispalo je suprotno: Tarik najavljuje brojanje pogrešnih odgovora, a brojač podivlja, čitavi redovi su pocrvenjivali, ono početno tik-tik na kraju se pretvorilo u tititititititiktik, i obznanjuje se da su 63 igrača pogrešno odgovorila, i time mi na prvom pitanju priskrbila 63.000 kuna! Prvi (moj) rekord kviza Jedan protiv sto je postavljen.

Nakon tog šokantnog prvog, idemo dalje s drugim pitanjima, neću vam sada previše prepričavati ono što ste i sami vidjeli, snalazio sam se dobro, dva preskoka sam stvarno morao iskoristiti, sve je išlo dosta brzo (govorili su mi ljudi kasnije, nakon što su to gledali na televiziji, da sam stvarno bio jako brz; ja na snimanju nisam baš imao takav osjećaj), i dok trepneš nađemo se na zadnjem pitanju, dva preostala igrača s galerije odgovaraju pogrešno, ja u banci imam 60.000 kuna i šansu zaraditi još 200.000 odgovorim li točno. Odgovor je bio prilično očit (tko je najmlađi između Haydna, Mozarta i Beethovena), ali morao sam dobro ispretresti sve što o tome znam, od veze s Napoleonom do scena iz filma Amadeus prije nego što sam se odlučio. Hej, ne događa se baš često u životu da jednim pritiskom na gumb možeš zaraditi (ili ne zaraditi) 200.000 kuna. Odabrao sam Beethovena, i zaradio. Sveukupno (zajedno s onim s galerije) dakle 270.000 kuna. To je drugi rekord kviza Jedan protiv sto, najveći dosad osvojeni iznos. Nadam se da će nekom od budućih natjecatelja biti lako oboriti ga.

Euforija u publici i među igračima nakon proglašenja točnog odgovora koju ste vidjeli na televiziji nije bila ni blizu stvarnim događanjima u studiju. Hvala vam, svima koji ste tamo bili, što ste me tako glasno i tako toplo ispratili.

Igra mi je nekako prebrzo završila, pomislio sam kako bi baš dobro bilo odgovoriti na još poneko pitanje... Tarik je izvodio šou, zamolio me da se malo maknem, a onda stao na moje mjesto i u kameru rekao: "Evo, ovdje je stajao Davor...", zatim me nagovorio da nešto poručim preostalim i budućim natjecateljima, nešto sam i poručio, iako nisam uoopće bio svjestan što govorim (a vidio sam kad je emisija emitirana da je to čak i suvislo zvučalo), još sam se u zadnji čas sjetio i pozvati ljude na Istrakon...

S mojom odjavom završena je emisija, otišlo se na pauzu, ja sam malo kasnio jer sam potražio cure iz organizacije da ih pitam što zapravo sada slijedi, imam li još kakvih obaveza. Nemam, kažu, ako hoću mogu me odmah odvesti u hotel, ili mogu ostati na snimanju sljedećih emisija. Ipak biram da me voze u hotel, mladi šofer koji me vozio oduševljeno čestita, i putem malo čavrljamo koliko se zapravo uopće može osvojiti u tom kvizu, a on veli da je s frendovima napravio kompjutersku simulaciju po kojoj ispada da se maksimalno može dobiti 630.000 kuna, ali tako da na svakom pitanju otpadne samo po jedan igrač s galerije i da se nijedan preskok ne koristi, što je zapravo nemoguće, jer trebalo bi bez greške odgovoriti na 99 ili 100 pitanja u nizu, pitanje je koliko bi to uopće trajalo...

Imao sam neke dogovore za te dane u Zagrebu (za večernje sate, nakon snimanja), ali nije više imalo smisla ostajati, nagradio sam se tek odlaskom na promociju zbirke Da sam Šejn u Močvaru, pa se noćnim busom odvezao doma. I trebalo je sada šutjeti o tome narednih mjesec i pol dana!

Nakon što je, zadnjeg četvrtka, emisija napokon emitirana, sve je to već javna stvar, s čestitkama mi se javljaju stotine ljudi, znani i neznani, čak i prijatelji iz Bosne i Hercegovine te Srbije, mnogo je, uz ove komentare na prethodna dva posta, stiglo i čestitki po raznim forumima, mailova, sms-ova, telefonskih poziva, ljudi me zaustavljaju na ulici, čestitaju, hvale, neki ističu sreću, neki znanje, neki pitaju što ću s novcima (novci inače stižu tek par tjedana nakon emitiranja emisije), moji su sugrađani jako ponosni, Glas Istre je jučer objavio tekstić o mojoj pobjedi, Novi List danas, na nekoliko portala (počevši od porečkog, kasnije su preuzeli pazinski i zadarski, ne znam je li još neki) objavljeni su screenshotovi iz kviza i tekstovi o mom nastupu, pozvali su me da sljedeći četvrtak nastupim na NIT-u (Nezavisna istarska televizija) u emisiji u kojoj će se govoriti o kvizovima, uz očekivana telefonska javljanja Mirka Miočića i Roberta Pauletića...

Izgleda da sam napokon učinio nešto čime su svi, baš svi, zadovoljni...

BTW, Quizz kid je naslov pjesme s jednog od boljih albuma mog omiljenog benda... znate već kojeg.


Post je objavljen 08.03.2008. u 23:08 sati.