Marketing
Smrtonosni zagrljaj zmije otrovnice.....
Sjećanja su poput neraskidive veze...uvijek ih imam tu negdje..nitko mi ih ne može oduzeti..moja su dokle god sam živa..a onda ću ja postati nečije sjecanje.....
Pitam se...što uzrokuje patnju?ogorčenost?bol?mržnju?bijes?strah? Jesmo li mi ljudi sve to zaslužili? 
Gledam ptice kako lete nebom, lišene svake loše misli, nikakva strepnja im ne staje na put. Jesu li one uistinu tako sretne ili mi se samo čini? Pitam se zašto ponekad imam osjećaj da ljubav, sreću, nadu, vjeru, optimizam, radost zasjenjuje sve ono crnilo, sva ona tama koja se nadvija nad tim lijepim stvarima i hvata ih u svoj smrtonosni zagrljaj,poput zmije otrovnice...
Ponekad se osjećam kao da sam u tami i slijepo tapkam oko sebe, ne bi li dotakla nešto ili nekog kao oslonac...u tami je najvažnije znati upaliti svijetlo..mozda mi ono bude jedini oslonac..
Razmišljam o prethodnim godinama, prethodnim ljetima. Naviru mi crno-bijele slike iz prošlosti......gledam u što sam se pretvorila... Zašto više nisam ona osoba čijoj su se nazočnosti svi radovali?
U oku mi zasvijetli suza.... Stojim pred zrcalom i gledam se..
, to sam ja. Možda više nisam ono što sam nekoć bila, ali tko jest?! Nisam ni sada loša osoba. ..Savršena?? naravno da ne... tješim se mišlju da savršenstvo ne postoji... Ne kanim to ni postići...Trudim se biti ja. Zašto i ne bi? .....važno je da se sviđam sebi kakva jesam..kako ću voljet druge ako ne volim sebe..???. Ako ti se ne sviđam,idi..okreni se i nestani brzinom svjetlosti...nemoj mi zagorčavat život... ako me napuste svi,neka...uvijek ću imati obitelj...
Post je objavljen 08.03.2008. u 15:44 sati.