DRAZEN ERDEMOVIC,RODJEN U TUZLI 1971.OD MAJKE HRVATICE I OCA SRBINA,OPTUZEN JE ZA ZLOCINE PROTIV COVJECNOSTI JER JE 16.SRPNJA 1995.SUDJELOVAO U POKOLJU MUSLIMANA U SREBRENICI.ZA VRIJEME ISTRAGE I SUDJENJA,OPETOVANO JE IZRAZAVAO ZALJENJE ZA ZLOCIN KOJI JE POCINIO.
ERDEMOVIC JE OBJASNIO KAKO JE MORAO PUCATI,JER KADA JE ODBIO,ZAPOVJEDNIK MU JE ZAPRIJETIO SMRCU.IZRECENA MU JE KAZNA OD DESET GODINA ZATVORA KOJA JE NAKON ZALBE SMANJENA NA PET,JER JE MEDJUNARODNI SUD PRIZNAO DA JE ERDEMOVIC BIO POD EKSTREMNIM PRITISKOM.BIO JE SVJEDOK TUZITELJA U SLUCAJEVIMA KRSTIC I KRSTIC-MLADIC.DANAS JE NA SLOBODI
I UZIVA STATUS ZASTICENOG SVJEDOKA.
Vec je proslo devet ujutro kada je Drazen Erdemovic sa svojom jedinicom stigao na farmu Branjevo.Toga jutra kad su ih pokupili iz baze u Vlasenici nije im receno kakav ih zadatak ocekuje.Zapovjednik Brano Gojkovic nije bio bas razgovorljiv-za citave voznje autobusom nije svojim vojnicima rekao kamo idu.Drazenu se to nije svidjalo.Zadaci njihove Desete inzenjerijske jedinice vojske Republike Srpske obicno su bili jasni-izvidjanje ili postavljanje eksploziva na neprijateljski teren,o cemu su uvijek bili unaprijed detaljno obavijesteni.Ali ovaj zadatak bio
je obavijen velom tajne.Drazen je samo znao da sa sobom nose puno municije za pistolje i automatske puske.
Nakon krace voznje iskrcali su se u blizini neke farme.Bila je to svinjogojska farma,ali sve su zgrade bile napustene,nije bilo zivotinja niti ljudi osim jednog strazara.Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu velikog hrasta u dvoristu.Iako je bilo rano prijepodne,vec je bilo vruce.Drazen je promatrao okolna polja,sumu obasjanu suncem i plavicaste planine u pozadini.Pogled je bio divan.Podsjecao ga je na seoce gdje su mu zivjeli roditelji i gdje je kao dijete provodio ljeta.Bosnu je uvijek smatrao prekrasnom.Nije bas previse putovao da bi mogao usporedjivati,ali to je cuo i od drugih.Bilo mu je vruce.Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci!Bas kao kada je bio mali i s prijateljima se isao kupati u potoku kraj sela,s rajcicom i kruhom namazanim mascu koji bi mu baka dala za uzinu.Drazen se jos sjecao kako je to bio dobar osjecaj,vruc od trcanja skociti u hladnu vodu i poslije zagristi rajcicu ugrijanu suncem.
Ali u Branjevo nije dosao plivati.Nesigurno je zapalio cigaretu.Sto cekamo,upitao je Ivana,vojnika pored sebe.Ali ni Ivan nije bio dobro raspolozen.Ne pitaj previse,promrmljao je.Drazen je odustao i ispruzio se.Trava ispod drveta bila je jos uvijek hladna i vlazna od jutarnje rose.Nebo je iznad njega bilo tako plavo da su ga skoro zaboljele oci.
Sklopio ih je i odlutao u mislima.Kada bi se samo uspio izvuci iz svega ovoga,rata,uniforme,pucanja.Nikad mu se nije svidjalo biti vojnik i u tome nije bio dobar.Nije pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao.Jednom su ga unaprijedili,ali to je unapredjenje trajalo samo dva mjeseca,jer su nadredjeni ubrzo primjetili koliko je neodlucan.
Nikada mu u zivotu nije islo dobro,kao da je o njemu odlucivala neka visa sila.Trebao je ostati u Tuzli,ali tamo nije bilo posla za bravare.Uostalom,svi su muskarci njegovih godina vec bili mobilizirani u srpske,hrvatske ili bosanske vojne jedinice.JNA je sluzio u Beogradu 1990.kao vojni policajac,ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske.Kada se 1992.vratio u Tuzlu,mobiliziralo ga je Hrvatsko vijece obrane i poslalo u Hercegovinu.Nakon godinu dana izasao je iz HVO-a i zivotario izbjegavajuci rat.Potom se ozenio.Zatim je dobio i bebu.Cinilo se kao da mu se stvari naprosto dogadjaju,kao da nema mogucnost izbora.Kao i sada.Umjesto u Branjevu,trebao je vec biti u Svicarskoj.U Republiku Srpsku je dosao sa zenom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente,kako bi mogli pobjeci iz ove poludjele zemlje.Ali kada su stigli u Bijeljinu,covjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio!Bili su bez novca i s malim djetetom.Drazen je trebao posao.Prije tri mjeseca cuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro placa,da daju i stanove.Drazenu su uskoro dodijelili napustenu muslimansku kucu.Ali za njega je vojska bila samo privremeno rjesenje,najvaznije mu je bilo da njih troje dodju do dokumenata potrebnih za izlazak iz zemlje.To je bio najlaksi put,barem je tako Drazen mislio;ali ponekad se ljudi nadju u zamci i za to mogu kriviti jedino sebe.I tako,umjesto u Svicarskoj,zavrsio je u Branjevu.
U pocetku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama.Vec je cetiri godine bio vojnik,u razlicitim vojskama i na razlicitim podrucjima Jugoslavije,ali rat mu se jos uvijek cinio nestvarnim.Drazenu je izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.
Dok je lezao na travi,osjetio je lagano podrhtavanje tla.Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio uho na zeljeznicku
prugu.Iako na vidiku nije bilo vlaka,mogao je cuti zvuk lokomotive jos puno prije nego sto se pojavila iza susjednog brda.Ustao je i obazreo se.Ostali jos nisu nista culi,ali bilo je to samo pitanje vremena.Upravo je pristizao prvi autobus.Bio je to prilicno derutan autobus,jedan od onih koji voze od sela do sela i cesto se kvare.Drazen je vidio natpis"Centrotrans"i nekoliko vojnika na prednjim sjedalima.Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom,
petnaestak metara od njih.Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko rijeci s vozacem,a dva su vojnika za to vrijeme otvorila straznja vrata.Izasao je prvi muskarac.Drazen ga je zauvijek zapamtio,jer je u tom trenutku shvatio sto im je zadatak i zadrhtao.Covjek je bio visok i vrlo mrsav.Imao je brkove,ali Drazen mu nije mogao odrediti dob jer su mu oci bile prekrivene prljavim povezom.Na sebi je imao plavu kosulju natopljenu znojem,plave hlace od trenirke i tenisice.Ruke su mu bile vezane iza ledja.Izasao je iz autobusa i nesigurno zakoracio na tlo.Za njim je izaslo jos pedesetak zarobljenika.Jedan ih je vojnik odveo u polje iza zgrade...
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
Post je objavljen 08.03.2008. u 12:01 sati.