Pokusavam staviti zajedno komadice mozaika i skuziti tko sam i sto hocu, na pragu pedestih. Malo kasno, ali bolje ikada nego nikada.
Umorna sam od toga da se stalno moram brinuti za druge, imati razumijevanja za njih iako oni nemaju nikakvog razumijevanja za mene.
Moram se konacno brinuti za sebe, hocu da nisam vise ljuta na sebe jer ne zivim u skladu s mojim osjecajima i unutrasnjim nacelima. Sad mi je konacno jasno da svaki put kad ne postupam u skladu sa svojim unutrasnjim nacelima, moje tijelo me kaznjva sa raznoraznim bolovima. Steze me oko srca da ne mogu disati, boli me zeludac, boli me glava.
Moram poceti slusati svoje tijelo prije nego mi otkaze.
Umorna sam od ocekivanja da me netko bude volio i postovao, umorna sam od boli da me oni koje ja volim ne vole i ne postuju na isti nacin.
Umorna sam od ljutne na sebe zbog svakog puta kad su me uvrijedili i izvrjedali, da nisam otisla.
Umorna sam od cekanja da ce se nesto promijeniti, umorna od cekanja na cudo.
Umorna sam od ocite cinjenice da kad me drugi trebaju, odjednom postanu svjesni koliko vrijednim.
Umorna sam objasnjavanja, plakanja i moljenja, ocajnicki pokusavajuci objasniti drugima svoje osjecaje i svoje potrebe.
Umorna sam od razocaranja, i ljutnje, pa i mrznje duboko u meni. Kad me je „srce“ najvise boljelo i htjelo iskociti iz grudi od bola, ja sam pokusala zaustaviti bol zamisljajuci kako rukama zatvaram ogromnu otvorenu ranu u mojim prsima, gurajuci kozu i misice natrag na ranu, zatvarajuci je i zamisljajuci kako je bol manja.
Nisam ni znala da zakopavam svoju bol duboko u sebi, umjesto da je pustim da ode od mene.
I sad, dvadeset godina kasnije, jos je tu. Svaki komadic zacementiran, pomijesan sa mojom kozom i misicima. I sva sjecanja su jos tu, jos bole, jos se pitam zasto je neko bio tako okrutan prema meni. Mozda nema odgovora, mozda je odgovor da sam bila na krivom mjestu u krivo vrijeme i postala zrtva nedorasle osobe.
A zasto sam bila na krivom mjestu u krivo vrijeme, mozda zato sto sam ocajnicki trazila ljubav, ljubav koja mi je nedostajala kad sam bila dijete. I sad razumijem da moja jadna mama nije imala roditeljsku ljubav i nikad nije naucila kako da pokaze svoje osjecaje. Ali sve to ne moze pomaknuti sat nazad i izbrisati osjecaje iz proslosti. Konacno sam sigurna da nisam vise ljuta na nju, naprotiv, zalim je.
Najvise na svijetu me jos uvijek ljuti kad se neko izivljava na slabijima od sebe. Godinama sam pokusavala shvatiti koja bi to zvijer od oca mogla prijetiti da ce ubiti svoje rodjeno dijete, samo da tebe kazni jer ne zelis ( ne mozes) vise biti s njim. Jer, u stvari, on smatra da ti trebas biti sretna da hodas dva koraka iza njega po ulici, da trebas biti sretna ak potrosi pune dvije minute na vodjenje ljubavi i nakon toga zahrce na sav glas, da trebas biti sretna da peres njegov prljavi ves i kuhas za njega.
I kad konacno kazes da je dosta, onda ti zaprijeti da ces biti njegova ili nicija, slijedi te okolo i sramoti vicuci na tebe na sav glas na glavnom gradskom trgu, nazivajuci te k.... ispred tvog djeteta.
Neki oziljci se ne vide, oziljci kao duge neprospavane noci provedene u krevet s covjekom koji se prijeti da ce te ubiti. Neki oziljci se vide, kao onaj od noza, jos uvijek vidi na mojoj desnoj ruci, uspomena na noc kad sam pokusala pobjeci od njega i vikala u pomoc, a niko nije htio cuti. I sjecanje je jos uvijek tu, sjecanje na dva duga tjedna kad sam se zajedno sa svojom kceri skrivala od njega u kuci moje rodakinje, na moru. I strah da ce me naci, sjecanje na neprespavane noci, paralizirajuci strah koji ti ne da disati i pretvori tvoj mozak u hrpu magle.
Sjecanje na tamne trenutke kad sam mislila da bolje da me nema nego da ovako patim, i ljutnja da si neko daje pravo da me tako muci. I obecanje koje sam dala sebi da si nikad vise necu dozvoliti da me neko tako tretira i kaznjava.
I zbog tog obecanja kojeg sam nisam drzala, evo me opet, 20 godina kasnije, ljuta na samu sebe sto sam si dozvolila da me neko opet tretira kao smece, da mi se prijeti i vice na mene. Niko nas ne moze vise kazniti nego sto mozemo sami sebe, niko ne moze tako jako biti ljut na nas kao sto mozemo biti ljuti na sebe. I opet ista prica, ceznja za ljubavlju, zelja da imas svoju porodicu, noci i noci objasnjavanja sto osjecas i kako te boli kako postupa sa tobom, i nevjerica da se opet dogadja. Dvadeset godina prije, otisla sam iz braka bez icega, samo sa svojim djetetom, danas sam opet na istom mjestu, nakon 12 godina teskog rada i borbe da se dokazem i prezivim u stranom svijetu, opet sam na raskrscu.
Jedino dijete vise nije tu, odrasla je i pravi slicne pogreske koje sam ja napravila. Konacno razumijem da ne mogu ostati pod istim krovom samo zato sto sam ulozila toliko ljubavi i truda uredjujuci dom za nas, popravljajuci podove i zidove, i sadeci cvijece. Prvi dom koji sam mogla nazvati svojim. I nakon 12 godina, sves to je ostalo je kredit za kucu, kreditne kartice i racuni koje je on napravio jel je htio zivjeti iznad svojih mogucnosti.
Al ovaj puta, kad odem, ostavit cu ovdje pokopane svoje moje bolove, strahove, mrznje i razocaranja. One od prije 20 godina i ove danasnje. I prestat cu se pitati zasto sve moje molbe i plakanja nisu nista ucinila da on shvati koliko boli to sto radi, i zasto sada, kad je prekasno, odjednom hoce znati kako da se promijeni.
Ostaje mi samo jos jedan strah s kojim se moram suociti i prevazici ga. Hoce li i on, kad mu kazem da moram otici, poludjeti od mrznje i isto pokusati da me kazni i ostavi oziljke kao onaj prije?
On jos ne vidi da ja vise nisam ovdje, samo moje tijelo je tu. Ne vidi da ga zalim, jel sam na putu da nadjem svoj mir a on se nikad nije potrudio da nadje svoj. I ne sjeca se da mi je rekao stotinu puta ako mi se ne svidja kako se ponasa, da mogu otici. Pokusavam ne osjecati zadovoljstvo, pokusavam ostati njegov najbolji prijatelj, iako on nikad nije bio moj. U stvari, potpuno zavisi od njega dal se izgubiti nejboljeg prijatelja kad izgubi sve ostalo.
Spremna sam da odem, zatvorim vrata mojeg doma za sobom i nadjem neki mali kutak koji mogu zvati svojim novim domom, utociste za moju dusu.
Steta sto sa rodnim listom ne dobijemo i uputstvo kako da zivimo ovaj zivot sa sto manje patnje.
Fenix
Post je objavljen 08.03.2008. u 08:42 sati.