Sljedeći tekst sam izvorno napisala na forumu http://www.sutnjanijezlato.com/forum.
Prije par dana sam prvi put progovorila o alkoholizmu u svojoj obitelji. Doduše, bilo je to anonimno, na jednom drugom forumu, ali odjednom sam shvatila da mi je puno lakše kada stvari izbacim iz sebe. Da ne kažem koliko mi je pomoglo to što sam razgovarala s ljudima sa sličnim problemom.
Zašto mi djeca alkoholičara ne razgovaramo o tome? Ako je riječ o kroničnoj bolesti koja razara naše obitelji, zašto se to sramimo priznati? Možda zato što nas još od malena uče skrivati problem koji ima mama/tata. Skrivamo ga unutar obitelji, jedni od drugih, skrivamo ga od susjeda....sve do jednog trenutka kada problem postane toliki da se više ne može skrivati. Ja sam danas odlučila prekinuti svoju tišinu i ispričati svoju priču.
Moj otac je alkoholičar. Alkoholičar je na žalost postao i moj brat. Rođena sam u sredini koja je jako patrijarhalna i u kojoj je alkoholizam društveno prihvaćena stvar i čak dio procesa postajanja muškarcem, a pijenje je nešto što se radi od malih nogu.
Moje sestre i brat pamte neka druga vremena kada je naša obitelj bila sretnija i kada je tata bio "normalan", ali ja ne pamtim nijednog sretnog dana djetinjstva; nijednog dana u kojem nisam hodala na prstima jer nisam znala hoće li se on napiti i hoće li napraviti scenu.
U vječitom strahu i očekivanju, bez prijatelja i mrzeći, voleći i bojeći se oca, okrivljujući i ne poštujući majku, u kući sam bila do svoje 18 godine. Odlazak na fakultet me bar na 10 mjeseci udaljio iz te bolesne sredine, osamostaljenjem i pronalaskom svoga posla napravila sam još korak dalje. Jesam li danas potpuno slobodna od svojih otrovnih roditelja? Naravno da nisam. Da jesam, zar bih pisala ovdje? Nitko od nas djece alkoholičara nikada se potpuno ne oslobodi. Odrastanje u takvoj atmosferi straha, nedostatka ljubavi ostavlja na nama tragove i posljedice s kojima se moramo boriti cijeloga života, a roditelji nisu nešto što čovjek samo tako napusti.
Na sebi, svome samopouzdanju, odnosu s drugim ljudima sam morala raditi nevjerojatno puno. Za stvari koje su drugim ljudima potpuno prirodne: kao što je poljubac, iskazivanje osjećaja, upoznavanje prijatelja, pa i običan telefonski razgovor s neznancem ja se ponekad moram psihički pripremati, ali sve u svemu sam bolje. Očeva iznenadna bolest i još jedna loša božićna priča ponukali su me da po webu tražim stranice koje bi mi pomogle da bolje shvatim alkoholizam i oca i majku i svoga brata i sebe...Na žalost, nisam našla previše dobrih stranica i zato je moja želja da ovo postane jedna od njih.
Post je objavljen 07.03.2008. u 23:20 sati.