Otvaram ladicu sjećanja ; vidim djevojčicu kako u podrumskoj prostoriji jednog kazališta ponavlja recitaciju pjesmice „ Mojoj mami „ i onda kako se polako penje stepenicama na pozornicu i sva puna straha da se ne zbuni, počinje svoju recitaciju. Trema joj raste i od punog gledališta , a njene su oči uprte u jednu toču na kraju prostorije , daleko iznad svih glava. Bez pogreške; jasno i glasno završava recitaciju, zaori se pljesak svih prisutnih, ali ne i njene mame. Šteta, ona nikada nije stizala na takve predstave. Kasnije vidim tu istu djevojčicu kako gotovo svake godine kupuje mami za taj dan zumbul, pa vaze za cvijeće. . .sve dok u školi nisu počeli izrađivati male poklone za mame;drvene daščice, a na njoj priljepljen mali blok, kao podsjetnik. Kasnije, kada je odrasla, krug žena se proširio; shvatila je da će sitnicama na taj razveseliti i svoju baku, neke prijateljice, tete...Kada se djevojčica pretvorila u mladu ženu i počela raditi, taj je dan, ponovo postajao dan za pamćenje; sve žene ; bez obzira na izgled i godine , željele su izgledati posebno; bile su pošteđene posla,najodgovornija osoba bi održala kratak govor, nakon toga su na stolovima posluženi hrana i piće, slijedio bi ples uz glazbu , padali su pokloni, ruže. . .. .je li to bio san? Jer danas. . .danas je to običan dan. . .
Post je objavljen 07.03.2008. u 21:36 sati.