Komadići dana
otkinuti od usta
kao kruh siromaha
nedostaju u svemu
oko mene.
Komadići dana
kao mrvice sa stola
ne ispadaju onako često
kao što se nekad nadam.
Dan prolazi dalje
u čudnom, pomalo ciničnom
raspoloženju.
Film je isprekidan
i teško je pratiti niti
te "tople, ljudske priče"
u kojoj nema ljudskosti,
a kamoli topline.
Nada je osjetljiva biljka,
ne podnosi hladnoću,
a dosada joj pogoduje rastu.
Gdje su,
mali komadići dana
što vežu nepovezane dijelove
i omoguće da se i u jednom,
naizgled sasvim nevažnom
tako običnom danu
dogodi čudo?
Post je objavljen 07.03.2008. u 17:07 sati.