Nametnuto mi je pravo da ti napišem pismo. Dvosmislena rečenica, ne pitaj.
Razmišljaš o sebi. Želiš biti drugačiji. Poput djece. Neokaljan bahatošću i licemjerstvom što vlada među odraslim ljudima. Ne želiš ući u njihov svijet. Ali znaš i sam da je to nemoguće. Htio ili ne htio, jednom se s tim moraš susresti. Zapravo već jesi. Čim si se rodio, ti živiš okružen svijetom koji nije tvoj, kojem ne pripadaš, u kojem si izgubljen. Ali sad je red na tebi da ga počneš živjeti. Točno znam što je iskrivilo sliku o odraslima u tebi. Na njoj više nema nježnih boja, neravnomjerno nanešenih kistom, već prevladavaju kričavi tonovi, i savršeno spojeni dijelovi slika, najravnijim linijama.. Ništa nije više spontano, kao što je znalo biti u djetinjstvu. Sad je sve vremenski zadano, ograničeno, izgubljeno. Ali ti se, nažalost, kao i svi mi, moraš uklopiti. Moraš naći svoje mjesto, neki kutak na toj slici, koji će biti samo tvoj, i u kojem ćeš kolko tolko uspjeti zadržati ono nešto dječje., nevino, iskreno.
I sama se grozim toga. Ali nitko to ne shvaća. Svi to smatraju mojom pubertetskom fantazijom. Kažu da se povlačim u sebe, bez pokušaja da me razumiju. Ali je i bolje tako.
Da. Tako je i tebi bilo ,vjerojatno. Svi moji prijatelji, već su zagazili na neki način u svijet odraslih. Nemaju nikakvih predrasuda o tome. Ne razumijem ih. Kako im može biti svejedno, da postanu isti jednolični ljudi, sa svakodnevicom koja se ne razlikuje od crno bijele slike, koja je jednostavno dosadna, a s tim i njihov život. I misle da su sretni. Ne traže nešto više, što bi upotpunilo njihove živote. Nastavljaju živjeti, kao da su postigli sve što su mogli u životu, i takav monotoni odnos prema životu nastavlja se do smrti. Možeš se boriti protiv toga, ali moraš takopđer i znati da je to unaprijed izgubljeni rat. Ti ostaješ poražen.
U sdijetu postoji nepisano pravilo da sa kasnijim pubertetom ulaziš u svijet odraslih, te da zato moraš postati ozbiljan, netolerantan. Automatski izgubiš pravo na vlastito mišljenje. Uvijek moraš reći ono što drui žele čuti da bi stvorio dobre veze. Djeca su iskrena. Kažu ono što misle. To je najvrjednije. Najcjenjenije. A upravo o izgubimo, ulazeću u svijet odraslih. Nažalost, tu nema izbora. To si valjda shvatio.
I vjerojatno znaš onu izreku: „mladost je sretna zato što je sposobna vidjeti ljepotu. Svatko tko zadrži tu sposobnost, nikad ne ostari.“ Mislim da se ti nisi dovoljno potrudio zadržati tu sposobnost. Prepustio si se nevidljivim silama da te odvedu u među odrasle. Stopio si se s njima, i potpuno odvojio od djetinjstva. Možda u tebi titra još malen plamen sjećanja na svoju nevinost u djetinjstvu.
Žao mi je...
hmmmmmmm....sigurno se pitate kaj je to...pa, ak ste bili vrijedni u prvom razredu srednje i uredno citali lektiru, onda sigurno znate ....
pozdravljam sve ljude koji uspijevaju preživjeti svaki dan bez ikakve grižnje savjesti kaj žive u ovom monotonom svijetu...
Post je objavljen 07.03.2008. u 16:33 sati.