Odmorite se malo od knjiga uz... film.
Moj dvije godine star tekst o dokumentarcu posvećenom Štuliću :
'Kad Miki kaže da se boji...'
dokumentarni film
režija
Ines Pletikos
Eto, saznali smo tko je ta
Mirna 'sva u seksu' pred kojom on
'ne želi da se glupira', ali shvatismo i da je upravo ista ta Mirna ona
'koja vuče njegove niti' i koja je
'hladna i daleka' te se
'kao gospodar samoće igra osjećajima'. Uvjerismo se da
Kipo uistinu ima
'oči tople i vlažne' i
'kretnje dame' te da se još uvijek, i danas, 30 godina stariji,
'skanjuje da priča'. Diskretnim režijskim postupkom smo vidjeli koja je to danas relativno poznata javna ličnost heroina pjesme
'Fa-fa-fa' koja mu je
'popušila ponos'. Shvatili smo da ni danas
Čeri 'spike nikad dosta', ali i da je ne bez razloga pravi
'pametni i knjiški čovjek' koji, kako se uvjerismo, ničim ponukan citira Krležu, i još uvijek
'pije pivu, pljugu duva', a za život danas zarađuje kao javni bilježnik.
Otprije smo znali, a sad nam je potvrđeno kako smo svi mi ustvari taj
'Miki koji kaže da se boji', kao i zašto je
'teško vrijeme za matore' i što se krije iza termina
'Filigranski pločnici'. Na naše najveće iznenađenje spoznasmo i kako je ona što mu
'priznaje da je udata i da ne ljubi svoga čovjeka' te s kojom
'diskretno šapuće, spominje kino ...' i ,
'odlazi u noć' - nitko drugi doli kćer tada jaaaako značajnog
Vladimira Bakarića! Upoznali smo i legendarnu
Maju Prišt; na fotki smo vidjeli
Suzy F. 'strankinju sa plavi eyes'; saznali smo kako je na Silbi, gol golcat, k'o od majke rođen, spjevao odu
Graciji. Vidjeli smo i čuli
Đoku Anarhistu, čovjeka koji je
Azri nadjenuo ime i prorekao veliku budućnost, a Johnny mu posvetio
'Jablana', te od istog tog Đoke saznasmo što ustvari znači riječ AZRA.
Doznali smo i da je
Štulić, prije nego
'se prozvao Johnny', među prijateljima bio poznat kao
ČUPKO (!), ali i da je bio izrazito plah, vrlo diskretan, pa i samozatajan čovo; da je jeo nabrzinu i to isključivo nemesnu, vegetarijansku hranu, da nije pušio i da je bio u lošim odnosima s roditeljima, te da ga je u vrijeme prije
Azre malo tko s poteza
Mali i Veliki Kavkaz - Blato smatrao važnom facom. Vidjesmo 'vojni neboder' u kojemu je odrastao, kino koje je pohodio, sobice u kojima je tulumario i garaže u kojima je vježbao, a saznasmo i iz kojega će razloga 'Blatobrani' u Strasbourg na sud za ljudska prava ...
No,
Johnnyja , glavom i bradom, uživo
ne vidjesmo. No, zato osim obilja fotografskog materijala koji nam ga je prikazao kroz sve faze njegove karijere i u različitim životnim dobima, film donosi i nekolicinu raritetinh audio snimaka, poput
sevdah verzija 'Balkana' , 'Nedeljnog komentara' , 'Obrati pažnju na posljednju stvar' i 'Nikom nije lepše neg je nam', kao i ulomak nikad objavljene stvari
'Drugom stranom'.
Uz sve prijespomenute prijatelje kojima je posvetio neke od slavnih pjesama film nas je upoznao s masom Štulićevih školskih, fakultetskih i birtijskih kolega, a svaka izjava, gesta i mimika tih brojnih ljudi zrači nepatvorenim
ponosom zbog sudjelovanja (pa makar i u ulozi nezamjetnog statiste) u priči zvanoj AZRA i bivanja u Johhnyjevoj orbiti. Naravno, prigovori zbog stvaranja svojevrsnog
kulta ličnosti očekivani su i vjerojatno utemeljeni, ali osobno mi je kult ikojeg umjetnika (a Johnnyjevog kao najvećeg rock pjesnika ovih prostora, pogotovo!) svakako prihvatljiviji od kulta bilo kojega političara.
Eto, svima nama koji smo se u doba nastanka tih pjesama tek rađali ili tek kretali u osnovnjak, da bi nam kasnije, kroz odrastanje i sazrijevanje
neizmjerno mnogo značile (kao što nam
i danas jaaako puno znače), dokumentarac
'Kad Miki kaže da se boji' pojasnio je kontekst u kojima su ti stihovi nastajali i upoznao nas sa junacima Johnnyjevih pjesama, te smo kroz njihove izjave spoznali duh vremena i socijalno-političke okolnosti
u inat kojima su ti stihovi stvarani, kao i intimne životne okolnosti autora koji ih je pisao.
A koji je uistinu, kako to najupečatljiviji protagonist filma
Đoko Anarhist veli, a ovaj film dokazuje,
'pjevao život koji je živio'.
Život običnog tempa i 18-karatnog razočaranja ...
(Napisao
Božidar Alajbegović, listopada 2005.
objavljeno na
Lupiga.com)