Marketing
Hrvatske željeznice - teror, strah i opasnost za žene
U posljednja dva tjedna bila sam nazočna trima vrlo ozbiljnim incidentima na Hrvatskim željeznicama. O jednom sam pričala u prošlom postu - kako su Hrvatske željeznice i njihovi djelatinici potpuno nemoćni i nepripremljeni za pljačke i krađe po vagonima (24. veljače).
Pijani i agresivni putnik "oteo" vagon
Drugi incident vam nisam pričala jer mi je mučan. Da ga sad pišem, napisala bih predugi post. Reći ću vam samo da se dogodio prije dva tjedna (21. veljače 2008.), na pruzi Osijek - Vrpolje (vlak 13:57), a uključivao je dva teško alkoholizirana putnika, koji su pušili u vagonu (se to smije?), cijelim putem nastavili piti alkohol iz boca (se to smije?) koje su, naravno, unijeli u vlak uz potpuno odobravanje dvaju djelatnika HŽ-a u vlaku. HŽ-ovci i alkosi su se znali. Jedan od dvojice teško alkoholiziranih putnika bio je visok 1,90 i imao jedno 100 kg, prijetio je i terorizirao putnike vitlajući bocom po zraku pola sata. HŽ-ovac je na intervenciju putnika KAO rekao da je pozvao policiju (glumio je razgovor na mobitel), što se naravno nije dogodio, jer je pijanac nastavio najnormalnije svoje putovanje i u Đakovu najnormalnije izašao na stanici. Ni "p" od policije. Mi smo svi bili prestravljeni, žamor djece je utihnuo. Teror je trajao više od pola sata, e, vječnost! Sjedite u vlaku, nemate izlaza i molite boga da ne napravite eye-contact sa zlostavljačem, osjećali smo se kao oteti u zrakoplovu! Niti jedan muškarac u kupeu nije reagirao i pokušao smiriti pijanca da prestane druge terorizirati. Za žene/djevojke koje putuju same - vlak, zaista, više nije opcija.
Kašnjenja i neorganiziranost
Treći incident dogodio se jučer (6. veljače 2008.) na istoj liniji. S tim da sam u ovoj priči bila glavna žrtva. Prva stvar, greškom Hrvatskih željeznica vlak Osijek - Vrpolje je kasnio 10-15 minuta. Radi se o vrlo važnim minutama, jer velik broj putnika u Vrpolju presjeda i ulazi u međunarodni vlak Beograd - Zurich (ja koristim taj vlak za dio puta Vrpolje - Zagreb). Ako kasni ovaj mali prdavac iz Osijeka, gubimo šansu da ćemo u skladu s voznim redom HŽ-a uhvatiti ovaj super brzi vlak. Puno puta se dogodilo da je vlak kasnio, ali nas je uvijek taj međunarodni vlak čekao. Kondukter, vrlo ljubazan i pristojan čovjek, došao je do svakog od nas koji smo produžavali za Zagreb i rekao "ne brinite, javio sam u Vrpolje, međunarodni vlak će Vas čekati". Svi smo se zahvalili. Ja uopće nisam bila u brizi, jer taj vlak Beograd - Zurich najčešće kasni bar 20-ak minuta, vjerojatno će i ovaj put pa nećemo ni osjetiti ovo kašnjenje. Kad ono...
Ulazimo u stanicu Vrpolje - međunarodni vlak otišao! Razočaranje! Tamo živčani i izuzetno neljubazni djelatnik HŽ-a, očito čovjek koji se pod pritiskom (navala razočaranih putnika) ne može nositi. Situaciju još više pogoršava njegova nervoza i odbijanje davanja suvislih informacija. Tjera nas kao ovce u toru u neki mali putnički vlak! Nikakva isprika zbog kašnjenja, objašnjenje, nikakav komentar zašto su nas lagali da će nas vlak čekati. Da sam imala koju minutu vremena za razmisliti, vratila bih se u Osijek i put nastavila dan poslije. No, ovaj nas je brzo-brzo utjerao u alternativni vlak. Ne moram reći da neki nisu ni stigli ući u taj putnički, jer su otišli tražiti informacije u sam kolodvor i tako propustili šansu da idu čak i s ovim presporim vlakom.
Vlak dolazi u Zagreb u pola 8. Put sam započela u 13:30, umjesto malo iza pola 6, ja ću doći u pola 8! Da idem avionom, za to bi vrijeme sigurno prešla Atlantik i stigla u Ameriku. Kod nas je to vrijeme potrebno za preći pišljivih 270 km. No, dobro... Vrlo brzo u kupe dolazi kondukter, mlađi dečko, hajde, on je pokušao smiriti situaciju, ljubazan je i pristojan, daje sve moguće informacije. Razgovaram s njim, pitam da li ima smisla da ipak siđem s tog vrata u Sl. Brodu i probam čekati neki drugi vlak, savjetuje mi da ne. Ok, prihvaćam njegove argumente. Ajd, mirim se sa sudbinom. Viša HŽ sila. Nažalost, taj mladić-kondukter je u međuvremenu sišao s vlaka, vjerojatno mu je prestala služba, i njega je u jednom trenutku zamijenio neki stariji kondukter koji će kasnije odigrati "ključnu" ulogu.
Konačno dolazimo u Zagreb. Bila sam premorena. No, moram priznati i sretna, jer evo put konačno prošao, čekaju me moji, jupi, dragi Zagreb grad osmijeh na licu... I sad dolazi do indicidenta zbog kojeg sam se smrzla.
Agresivni i vulgarni djelatnik HŽ-a
U srednjem sam vagonu od tri, nas troje čeka izlazak, iza mene polako se pravi red ostalih putnika. Prvi iza mene djelatnik HŽ-a, full obučen u uniformu, prvi put ga vidim. Skužila sam ga da je izašao iz prvog kupea do izlaznih vrata, gdje je sjedio i pričao s "mojim" kondukterom duže vrijeme. Nema torbu, očito mu je prošlo radno vrijeme. Vlak staje, vrata dosta uska, silazim dolje, međutim, kako je usko, imam problema s torbama... spuštam se prvo s velikom torbom preko ramena i ručnom, a onu veliku na guranje ostavljam gore, vlak dosta visok ne mogu povući torbu, neugodno mi je, imaš osjećaj svi bulje u tebe, prtljam, pritisak ljudi za izlazak van, teško mi povući torbu... (Inače, nikad u životu mi se nije dogodilo da sam pitala da mi netko pomogne spustiti torbu da me odbio, čak štoviše, postoji ta neka simpatična solidarnost u vlakovima.) I ja ljubazno stenjući od napora zamolim HŽ-ovca u uniformi koji stoji iznad mene da mi pomogne spustiti torbu: "joj, molim Vas, hoćete mi pomoći skinuti torbu?", a meni čovjek koji mi može bit otac, čovjek obučen u HŽ-ovu uniformu kaže neočekivano "ma, goni se u pizdu materinu!!". Ja sam ostala PAF! Šok, nevjerica...
On, čovjek u uniformi HŽ-a, silazi dolje i zaobilazi me, ja šokirana, gledam gdje su moji, neviđena gužva... par metara totalni mrak na stanici, vrlo slabo svjetlo, koračam, lik ispred mene, hrpa ljudi, mogao me i udariti nitko ne bi reagirao... Odjednom osjetiš užasnu frustraciju i agresiju od tog čovjeka, znaš da s tim čovjekom nešto ozbiljno nije u redu... On se okreće i kreće nazad prema meni... noge mi se odsjekle... u sekundi više ne znam ni gdje sam, jesam u Hrvatskoj, vani, tko je taj čovjek, hoće me udariti, ne prepozanjem stanicu jer nas je vlak daleko ostavio, gdje sam, što se s tim čovjekom događa, koga ja čekam da me pokupi, paraliza, moje torbe, novčanik, stvari, luđački pogled tog čovjeka... svijet mi se suzio samo na njegovu ogromnu glavu i izbečene oči... buka, mrak, sjene... moji mene ne vide, uopće se ne sjetim mobitela (inače, moji su me zvali, nisam čula). Taj čovjek me tri puta verbalno napao. Od tri puta, dva su uključivala fizičko kretanje prema meni koje se, popraćeno vulgarnostima i prijetnjama, sasvim moglo tumačiti i kao fizičko nasrtanje. Sve se dogodilo u pola minute-minutu. On u toj plavoj uniformi kao da je neko plavo brdo krenulo na mene, znak HŽ-a na kapi... Kakve tihe prijetnje i kakve užasno vulgarne riječi. Nije za ovaj blog da ih napišem. Smognem hrabrosti i kažem mu nakon trećeg napada da prestane, da ću ga otići prijaviti i da eno mojih. A glas mi neuvjerljivo drhti. U tom je trenu kao svaki "hrabri" Balkanac HŽ-ovac, naglo skrenuo desno i počeo brzo trčati preko hrpe pruga prema zgradi Pošte i onoj lokomotivi... izgubio se u mraku... U to moji dolaze po mene, ja počinjem plakati, drhtim, oni izvan sebe, da sad kad ga uhvate nadrljao je, gdje je, inzistiraju da odmah to idemo prijaviti...
Kako sam svojom naivnošću zabavila djelatnike s kolodvora
A evo i kraja priče... Počinje me panika hvatati što da me udario, sigurna sam da nitko ne bi reagirao, a meni bi ostavio traumu za cijeli život. Šta je tom čovjeku bilo, ne znam... očito da je prethodno bio vrlo iznerviran i frustriran i da mu je moje pitanje bila puna kap u čaši.
Odlazimo na samu stanicu i tu skužim da u jedan od ureda, skroz desno, ulazi taj "moj" kondukter iz vlaka. Pred sam ulaz zaustavim ga i pitam kako se zvao HŽ-ovac s kojim je sjedio i razgovarao u vlaku, a ovaj mi lik mrtav-hladan zatvori vrata pred nosom. Zatečena takvim ignoriranjem, ulazimo unutra i postavljamo isto pitanje. Unutra velika prostorija s 5-6 HŽ-ovaca. Osjećaš se kao na policiji. Razgovarali smo samo s jednim, nazovimo ga Bradonjom, koji nam se s visine obraćao kao da smo djeca. Niti u jednom trenu nije pitao što se dogodilo, kako može pomoći, a bilo je očito da sam više nego uzrujana... Njegova jedina spika je bila da mi s visine objasni rugajući mi se - "da nitko ne može znati je li taj čovjek koji me napao zaista zaposlenik HŽ-a". Što reći? Dakle, ako u VLAKU vidite muškarca ili ženu s hažeovskom kapom na glavi, obučenog u plavu košulju, kravatu, jaknu, hlače (moguće i cipele) HŽ-a to nikako nisu njihovi djelatnici, osim ako se ne dokaže suprotno.
Kaže taj Bradonja bahato "idite se žalite tamo-i-tamo" i otepe nas... Kome da se žalim? Da mi se i drugi HŽ-ovci smiju? Hvala, dosta mi je bilo njih 6-7 u toj prostoriji... Samo sam pitala za kraj da, dakle, "kad vidim muškarca u uniformu HŽ-a u VLAKU da uopće ne mora bit HŽ-ovac već da se vjerojatno radi o maskiranom muškarcu?". Bradonja sa stanice mi je s podsmjehom odgovorio "pa, da". Izašli smo. Osim što sam bila uplašena i potresena, sad sam još ispala glupa i naivna. Žalim da sam ušla. Bolje da sam prešutjela, život ide dalje, adios.
Hrvatske željeznice su u nevjerojatno kratkom roku pokazale na tri vrlo indikativna slučaja neprofesionalnost, nekorektnost, da putnicima ne mogu osigurati uslugu koju su platili, ne mogu im osigurati minimum fizičke sigurnosti... Mislim da imam ozbiljnu traumu na vlakove... jer mi je grč kad pomislim da bih morala ići negdje vlakom... Iz svog vlasitog i iz iskustva drugih putnika oko mene moram priznati da me HŽ plaši... Stvarno sam se sinoć jadno osjećala, povrijeđena, pod stresom, uplašena, što da vam kažem... ja, koja volim vlakove, da mi se ovako što dogodi, koja sam ih i hvalila nedavno. Mislim da će trebati proći JAKO puno vremena da bih ponovo opušteno koristila vlak, a kamoli s osmijehom na licu... ne znam što ću dalje...
Evo, neka ovaj post bude, dopustite mi iako se ne uklapa u moj blog, nekakva terapija za ove traume. Sad mi je već lakše kad sam ovo napisala. O kako ne podnosim mučne teme... oprostite...
još uvijek nisam sigurna da li da ovo sve objavim ili jednostavno pasivno pređem preko svega... pustit ću, ali ne obećajem da ću i ostaviti... još mi samo fale odmazde HŽ-ovac, jer vidjela sam da i u puno banalnijim situacijama neki od njih pokazuju nevjerojatnu agresivnost... da si još veću nevolju navučem na vrat... eto da i ja u ovom mom malom kutku napišem ono što me muči zadnjih tjedan-dva... Ma, zapravo se jadno osjećam, eto... ili sam si za sve sama kriva...Post je objavljen 07.03.2008. u 11:45 sati.