Sada mi i majica za spavanje miriše na nebo.
Bura je napokon stigla.
Kao dugo iščekivani rođak. Bez ijednog poklona, ali sa onim njegovim osmijehom.
Preslažujući škure uvlači se u moj san, taj čudesni vjetar koji pjeva.
I na mahove udara o timpane da najavi svoju snagu. I na refule, sada prevrće zelene kontejnere i sažetke čovjekova dana istresa na vidjelo.
Ništa se od Bure ne skriva.
Grane zimzelenih divova plešu u transu, a latice nježnih proljetnih boja rasipaju se kao obećanja.
Moje su ruke zgužvano platno, a moje oči zaleđeno, rosno jezero.
Sada će sve razbacati, sve nas probuditi i svaka će usamljena žena tražiti zagrljaj.
Bura će potjerati vampire i pijavice , rastjerati sumnju i strah i Bura će namreškati lijeno more da ga probudi za nas.
Mi ćemo glave uvući među ramena. Kao sove prije sna.
Mene je probudila danas. Da se odjenem u krila jer svijetu nedostaje anđela.
I jesam. Nikada nisam odbio.
Donijela mi je i nove cipele, ružne k'o sam vrag. Ali udobne kao vječnu ljubav.
Istjerala iz glave sve lažne zvijezde poznatih kozmetičkih salona i sva lažna obećanja.
I u nosnice donijela miris svježeg jutra, miris davno zaboravljene sreće, a u oči samo blještavilo čistog neba, pa se mrštim kao ljute djevojčice u vrtiću.
Izašao sam samo šireći krila. Po svoga štitonošu. Zatim u obilazak vjetrenjača što su divljale na vjetru.
On je imao tužne oči.
Mislim da je vjeru skupo platio.
Moje su bile usamljene, ali upirući u smjeru gdje više neće biti.
Bura je iz moje glave istjerala jednu Anu. Kako je to i more činilo, ljetos, put Kornata.
U čekaonici kod doktorice usprotivio sam se onome koji ide preko reda, primjetio novu frizuru medicinske sestre i satima buljio kroz prozor.
Tamo gdje Bura počinje...
U sobi Sjevera, ispod najsjajnije zvijezde, gdje ljubav vode dvoje što su cijelu zimu čekali jedno na drugo.
I plahte pretvaraju u jedra.
Post je objavljen 06.03.2008. u 00:08 sati.