Vrimena su prošla puna jada
uz velike prolivene suze
Rušila se svaka naša nada
puno nam se od života uze.
Koliko je krvi prolivene
koliko se uložilo truda
za slobodu svoje domovine
za Hrvatsku ginulo se svuda.
Smetalo je nekom što smo živi
sjetimo se samo Vukovara.
Ginuli su a nizašto krivi
bol i tuga naša srca para.
Vratimo se malo do Škabrnje
Borova se prisjetimo Sela.
Diljem zemlje više ili manje
svuda nam se činila zlodjela.
Tko se samo još ne sjeća onih
gorkih muka na kninskoj tvrđavi,
sudbonosnih dana i žalosnih
i kako da se to zaboravi?
Kome nisu još suze potekle
za sudbinu naših štićenika
kad su horde zločinačke rekle
vaši nisu ni Knin ni Vrlika.
I onako bolešću shrvani
napuštaju to dinarsko gorje
i panikom silnom zahvaćeni
sklanjaju se niže u primorje.
Stižu tako do Kaštel Lukšića
pod progonstvom zloglasnog Mladića
i krvnika Milana Babića
te Martića i Miloševića.
Gađana je svjetska ljepotica
danju, noću padale granate.
Sa zemaljskog da nestanu lica
Dubrovnik su tukli i Hrvate.
Takve ili teže neprilike
redale se širom Slavonije,
diljem naše krševite Like,
kud sve Hrvat stradava nije?
Palili su grad i selo svako
klali su nas i pljačkali svuda.
Ništili su sve što je hrvatsko
nek prokleta bude neman luda.
Što sve nisi, moja zemljo mila,
pripatila dugim vjekovima
al ipak si svemu odolila
nedavnim i davnim zločinima.
Kolike su majke uplakane
zauvijek u crno zavijene
za sinove svoje izgubljene
u te strašne zločinačke dane.
Zli barbari ostali su isti
mrski, zlobni kakvi su i bili.
Zvali su nas ustaše, fašisti
bezdušno nas posvuda ništili.
Kud sve nisi naš hrvatski puče
stradavao tijekom onog vijeka
i dan - danas po tebi se tuče
sve cinički, al to se nijeka.
U grudima još su bol i tuga
i oni će biti beskonačni,
tragedija ona iz Bleiburga
taj masakr neljudski i strašni
o kojem se govorilo nije
u vrijeme onog komunizma,
i danas se želi da prikrije,
kakvoga li još samo cinizma?
I danas je takvih ulizica
a što im se karaktera tiče
isti su im obraz i guzica
nitko na njih u zemlji ne viče.
Koliko je i u inozemstvu
samo naših ubijeno ljudi,
ne bi kraja takvome prokletstvu
ili onoj zločinačkoj Udbi.
Što se tiče muzičke estrade
u pjesmi se veličalo Tita.
Sjetimo se samo Novkovića
i pjevača ponekih iz Splita.
Većina ih sad u dijaspori
zarađuju veliku monetu.
Poneka se domoljubna ori
nek ne shvate ovo za klevetu.
Na grobove svih koji su pali
i svoj život za Hrvatsku dali
položimo cvijeće, zapalimo svijeće.
Dok u nama krv hrvatska teče
i hrvatsko hrabro srce bije,
duh hrvatski posustati neće
i nitko nam nikad ravan nije.
Mirko i Mario Malenica
Misečina
Sićam te se draga misečino
svitlija si noću neprekidno
iznad mojih lipih Miljevaca
čobanima uz stada ovaca.
Obasjava onaj kamen goli
za kojim me i sad srce boli
svitlija si iznad moga sela
nad bunarom i iznad koštela.
Na rastanku s mojim rodnim krajem
svitlija si meni punim sjajem
pratija me na putu dalekom
neumorno sa zvizdom ponekom.
Umiljato s menom razgovara
srcem punim vedrine i žara
i napokon nekud mi se gubiš
nekog tražiš i ljubav mu nudiš.
Daj mi reci di si se sakrija?
Zašto si me sama ostavija?
Daleko od moga rodnog mista
tu di sasvim druga gora lista.
Druga rijeka i veliko more
sasvim druge večeri i zore.
Misečino dragi prijatelju
ispuni mi još ponekad želju.
Miljevačku obasjaj ravnicu
onu uvik lipu, legendarnu
kamen, smriku, škrtu oranicu
nek se vidi noću ki po danu.
Obasjaj mi ali bez pakosti
i samostan Gospe od Milosti
onaj lipi Visovac maleni
hladnu Krku što i noću pjeni.
Nad Imenom svitli Isusovim
obasjaj ga uvik sjajem svojim
istim sjajem, onom istom snagom
svitli dalje i nad Svetim Pavlom.
Svitlom svojim na svakom koraku
umornome pomogni težaku
osvitli mu vrata i škure
kad se kreće i u noćne ure.
piše: Mirko Mirče Malenica
Post je objavljen 05.03.2008. u 21:54 sati.