Na jednoj internetskoj stranici bila je opcija pitaj svećenika. Tako sam ja postavio niz pitanja o pobačaju. Gledao sam i gledao, a odgovora nije bilo. Prošli tjedan upisivao sam nešto u tražilicu i našao sam nenadano ta svoja pitanja i odgovore i ustanovio, da je to objavljeno u Glasu Koncila, još 2005., dan prije mog rođendana.
Kada čovjek dobije dušu? Što u Bibliji piše o pobačaju? Je li opravdana izjava da je nespojivo biti katolik i istodobno se zalagati za pobačaj? Postoji li situacija kada Crkva dozvoljava pobačaj? Kako dokazati da je čovjek živ od začeća a ne od rođenja?
Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju - kao što znate iz Knjige Postanka - biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je »Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša« (Post 2, 7). Bog je htio cijeloga čovjeka kao takvoga. Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku i što je njemu najvrednije, ono po čemu je posebno slika Božja: »duša« znači duhovno počelo u čovjeku. »Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne 'proizvode' roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću«, kaže Katekizam Katoličke Crkve (KKC 366). Toliko o prvome pitanju, dok ćemo na druga morati biti »sažetiji«, kako bismo barem djelomično uspjeli odgovoriti na sva koja postavljate.
»Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih«, piše prorok Jeremija (Jr 1,5) čime se već dovoljno govori da ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima je i nepovredivo pravo svakog nevinog bića na život. Učenje je Crkve, sadržano ne samo u »katekizmu« nego i u mnogim dokumentima, da je svaki izazvani pobačaj u sebi moralno zao. Taj se nauk kroz stoljeća nije mijenjao i ostaje nepromjenjiv do danas. Zato je i izjava da je »nespojivo biti katolik i istodobno se zalagati za pobačaj« točna. Katolik koji bi se zalagao za pobačaj zapravo bi živio u proturječju sa naukom koji mora prihvatiti, tj. da je »Bog, Gospodar života, povjerio ljudima uzvišenu zadaću održavati, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini« (Gaudium et spes, 51).
Ne postoji prilika u kojoj bi »Crkva dozvolila pobačaj«: to nije u njezinoj ovlasti, jer Crkva niti život daje, niti ga ima pravo oduzeti. Kao, uostalom, i država ili bilo koja druga ljudska zajednica, jer život daruje Bog. Štoviše, formalna suradnja u vršenju pobačaja za Crkvu je težak grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja, kako se navodi u Zakoniku kanonskog prava (kan. 1389): »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno... samim time što je učinio prijestup« (kan. 1314) i pod uvjetima koje predviđa crkveno pravo. Crkva time na vidjelo iznosi težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.
Činjenicu da je čovjek živ od začeća, a ne od rođenja ne treba valjda više dokazivati, jer je znanstveno dokazana i utemeljena, o čemu imate pregršt literature. A svaki čovjek zdrava razuma to zna i prihvaća, bez obzira na njegova (ne)vjernička uvjerenja, jer zna da znanstvenici znaju da život počinje u trenutku začeća, a da se rasprava danas zapravo vodi na »pravnoj razini«, tj. hoće li se čovjeku priznati sva prava i dok je u majčinoj utrobi, ili će ga se ubiti svojevoljnom odlukom nekoga od sudionika u pobačaju. Crkva je uvjerena i uči da se sa ljudskim zametkom od samoga začeća treba postupati kao s osobom, mora ga se u cjelovitosti štititi, liječiti i njegovati, kao i svako drugo ljudsko biće. Danas zagovornicima pobačaja, jer su agresivni i često neracionalni, nije lako objasniti da žena »ne može raspolagati svojim trbuhom«, jer se pozivaju »na svoja prava« ili na »prava žena«. Istodobno, kao gluhi i slijepi, ne žele ni vidjeti ni priznati da svojim zahtjevima za »svojim« pravima istodobno gaze prava - drugih, u ovome slučaju djeteta.
U naputku »Donum vitae« Crkva uči da su »građansko društvo i politička vlast dužni priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo. .. Među tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti... pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bića od začeća do smrti«. Taj bi nauk trebao isticati svaki vjernik, posebno onima koji u njegovoj blizini možda kane počiniti taj grijeh. Tko zna što ih na to nagoni, pa je potrebno dati im svu potrebu potporu i pomoć kako se ne bi teško ogriješili o Božji zakon. A ljudski je zakon dužan - i na tome ustrajava Crkva (Donum vitae, 3) - predvidjeti »odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje prava« djeteta.