Jutros sam se probudila i vidjela da pada kiša...
Kroz glavu mi je prošlo: Ajmeee da mi je još malo ubit oko...
Ali moram ponovit statistiku za danas, no i to mi se nije dalo...
Nakon nekoliko minuta nepomično sam sjedila na krevetu i tupo gledala u kapi kiše na prozoru...
Misli su mi poletjele k njemu... I polako sam se odvajala od stvarnosti ulazeći u san...
Razmišljala sam i pitala se gdje li je on sad?...
Spava li? Gleda li i on sada kišu?
Da li me se sjeti ponekad i kaže: E ta moja mala smotana!...
...Prst sudbine nas je spojio i razdvojio...
Svi mi u podsvjesti znamo da moramo preboljeti. Samo je pitanje vremena kada ćemo prestati klečati ispred njegove slike i polako početi skupljati suze i uspomene u jednu kutijicu koju ćemo spremiti duboko u svoje srce gdje će ostati sve do naše smrti...
Sve dok nas smrt ne rastavi...
Post je objavljen 05.03.2008. u 13:07 sati.