Marketing
roditeljstvo
U nedjelju navečer sam gledala BBC-ev dokumentarac o roditeljima koji tuku svoju djecu i to im je sasvim OK kao odgojna metoda. Dapače, zagovornici su iste i tvrde da ih tuku zato što ih vole i da ne bi završili kao delikventi 
.
Uglavnom su bile prikazane samohrane majke sa troje ili više djece, jedna obitelj u kojoj ih je isto ohohoho a mater mi je djelovala kao lagano retardirana.
I jedna obitelj koja djeluje skladno, krasna kuća, dobar standard , roditelji koji su se liječili od neplodnosti i nakon 4 godine uspjeli dobiti sina, pa onda još jednog iako su misli da više neće moći imati djece. I kad se rodio drugi, stariji je postao užasno ljubomoran , pa su nastali problemi, koje majka „rješava“ tako da mlađeg (iako već polako hoda) stalno drži na rukama, nanaša okolo i na taj način „brani“ od starijeg kojeg stalno gura od sebe 
, a on nema više od 3 godine, dakle i on je MALI i treba mu pažnje i ljubavi. Otac pak sve rješava batinama. Snimali su ih neko vrijeme i zaključili da otac tuče dijete približno svaki treći dan, pa izračunali da je to 100 puta godišnje i pitali ga ne čini li mu se da je to puno, na što je on rekao da ne 
.
Najčešće do incidenata dolazi za vrijeme večere, kad se tatica vrati s posla, nervozan i umoran (razumljivo ALI) i kada su ga pitali što bi on htio i što očekuje, zašto se tako ponaša prema djetetu - tjera ga da sjedi za stolom mirno, okrenut prema stolu, sa skupljenim nogama, ne smije zvijerati okolo, hej dijete od 3 godine
.
„Ja samo želim malo mira kad dođem doma, želim se opustiti kao svi drugi ljudi, zar nemam pravo na to ?“
Uz dvoje male djece ?! Pa zašto si ih imao 
? Nema više mira, pa ne možeš očekivati da ćeš imati isti ritam kao kad nisi imao djecu .
Uostalom, čemu čekati da otac dođe s posla, pa da se večera ? Da bi se glumila obiteljska idila ? Koja idila ako je to osnovni izvor frustracija, pa svima sve prisjedne.
Vjerojatno sam se najviše usredotočila na taj primjer jer se radilo o naizgled zdravoj obitelji, situiranim , obrazovanim roditeljima ali i najmanjoj djeci.
Ja sam prva zagovornik reda i postavljanja granica, što se smije, što se ne smije, no nekako ne očekujem od malog djeteta da mirno sjedi i jede bez da se zamaže, zapacka i napravi nered oko sebe.
Ali mu ne dam mu da se igra s hranom, pa kad počne premetati iz tanjura na stol i usput nešto pjevušiti, maknem njegov tanjur ili zdjelicu i kažem „očito nisi gladan“. Isto ako se počne igrati sa beštekom i nabijati po stolu. Nema drame, ni vikanja , a kamo li batina.
Zna se dogoditi da neće jesti iz svog tanjura nego mog ili tatinog, pa ga uzmemo u krilo i zajedno jedemo (svaki sa svojom žlicom ili vilicom, naravno)
Ako su drame za stolom doma, kakve su tek u restoranu ? Što više inzistiranja da se bude mirno, to više otpora, deračine, frustracija.
Mi imamo sistem da u restoranu uvijek jedan pazi na Vitu (ako baš nije u najmirnijoj fazi), a drugi se najede, pa onda drugi preuzme.
Naravno da očekujem da kad će imati 5 godina odsjedi za stolom cijeli obrok. Al sa 22 mjeseca , pa ni 3 godine, još uvijek ne.
Post je objavljen 05.03.2008. u 11:51 sati.