Za početak, veliki pozz svima, hvala na komentarima (naravno, čitamo se i dalje)!!!
Ovo je jedan maleni post zahvale, jednoj meni jako dragoj osobi koja ima posebno mjesto u mom srčeku... On je lik kojeg ne poznajem dugo, tek od početka škole, ali do kojeg mi je stalo....
Uostalom, kome i ne bi! On je drag, iskren i jako otvoren. Ima specifičan smisao za zabavu i humor, lako se prilagođava situacijama, posjeduje iznimnu karizmu, jako lijepo piše, a ono što me uvijek iznova oduševljava je njegov stav; toliko drugačiji od tuđih, vječno svoj (bez obzira na sve pokušaje manipulacije).
Zato me jedan nedavni razgovor s njim nagnao na razmišljanje. Lik jednostavno ima pogrešan dojam o meni, bar sam ja to tako bila uvjerena, sve dok se nisam malo zadubila u svoje postupke. Rekao mi je da sam prevrtljiva, da mijenjam mišljenja i da sam sebična (u blažem obliku, ali svejedno) i to me jako pogodilo. Bila sam ljuta, bolje rečeno bjesna na njega (u stilu, otkud mu pravo takve stvari mi govoriti), a onda sam se primirila. I otkrila da sam stvarno postala takva. Cura kakve sam oduvijek prezirala. I shvatila sam zašto se razočarao u mene. I mene bi to povrijedilo.
Zato mu ovom prilikom zahvaljujem što mi je ukazao na pogreške koje kad bi sama primjetila, bilo bi već za neke stvari prekasno:
Hvala ti (znam da će ti se ovo činiti kao apsolutno pretjerivanje, ali iskreno govorim). Hvala ti na svemu što si ikada napravio za mene; na onim naoko nevažnim trenucima kad bi me samo pozdravio, rekao mi nešto lijepo, nešto što bi mi popravilo dan. Hvala na svim onim sitnim noćnim satima provedenim na komunikacijskim sredstvima kada si slušao moje probleme i dvojbe. Hvala na nadahnutim djelima i riječima iz kojih sam pronašla inspiraciju za pisanje svojih priča i pjesama. Hvala na velikodušnosti kojom si mi oprostio moje greške i nemar. Hvala što si me branio kad to sama nisam mogla. Hvala što si me spustio na zemlju kad bi se zanijela. Hvala što si mi prijatelj...
Još nešto, dugujem ti objašnjenje, posebno za poslijednji ispad ljutnje. Eto, da priznam, po prvi put u životu sam bila ljubomorna. I to je bilo sve. Ti znaš tko i zašto je u pitanju. Žao mi je što sam sumljala; prvo u tebe, a onda općenito u prijateljstvo. Što sam dopustila da mi se sumlja zavuče pod kožu i da nema tvog strpljenja, pala bih...
Znam da sam kriva. Svejedno, želim ti reći da sam tu. Za tebe uvijek (kao i za sve svoje prijatelje). Vjeruj, do tebe mi je jako, jako stalo i uvijek bude. Mislim da si nikad ne bih mogla oprostiti da te izgubim, jer malo je dobrih ljudi. Imala sam tu sreću da upoznam jednog takvog, koji je unatoč svim svojim manama i kompleksima ostavio trag i ne smijem dozvoliti da se prijateljstvo ugasi...
Djela govore više od riječi; sada trebam potvrditi ono što govorim...
P.S. (da pobliže pojasnim) Ovo nije depresivno, ovo je od srca!
Post je objavljen 04.03.2008. u 23:56 sati.