...u očima muškaraca oko sebe. Tražena, hm, da. Ali ne i jeftina. Razapeta između dvojice primjeraka koji me gutaju očima. Želim ih obojicu, najbolje istovremeno. Jedan se smije kada su njegovi razlozi za smijeh pogrešni, a za drugog želim da dođe do mene i obori me s nogu dok njegova majka kod kuće mirno spava. Što me čini tužnom, jer nestala je iskonska ljubav prema samo jednom čovjeku. Ali ipak, prestala sam vjerovati u bajke i sretne završetke. Ionako ne namjeravam još dugo živjeti. Ako me ne ubiju smrtonosni kokteli, ubit će me Gromovnik. Natjerat će me da veselo i u bunilu pjevajući skočim u smrt. Ja sam spremna. Gubim nadzor nad svojim umom koji je već izgrižen od jeftine cuge i truo od crnih misli koje me opsjedaju od djetinjstva. Tukla sam svoje malo štene, izbila mu zube, iskopala oko, eto nije me napustilo. Zabijala sam igle u pete svoje rođene majke dok je pijana spavala i puštala pijavice na njeno golo tijelo. Oprostila mi je. Tada sam skočila na oca, kojeg idealiziram, i moji crno nalakirani prstići bili su spremni da ga zadave. Oprostio mi je, ali tek nakon što mi je nekoliko puta pljunuo u lice. Uz sve to uredno sam se iživljavala na sebi, tek toliko, da si pokažem koliko se volim. Imam osjećaj da slijede još gore stvari i sad se pitam da li da pustim da se događaju onako kako je zapisano u zvijezdama ili da se borim protiv tog ludila i cijelog svemira i pokušam se promijeniti. Iako mislim da je malo prekasno za to. Nemam snage ni započeti dan kavom i cigaretom, što mi je uvijek bio poticaj da ustanem iz topline kreveta u hladna jutra u kuhinjicu do koje ne dopire sunčeva svijetlost. Ali ona nema potrebu sjati za mene. Zato me Mjesec voli, iako mi se ponekad ruga dok ležim krvava na krevetu, a buhe me lagano grickaju dok mi ne dopizdi i zatim popijem desetak tableta da me ošamute, okrenem se na drugu stranu i svlada me san. Nažalost, samo san, jer netko gore, ili dolje, me očito jako voli. Kako da onda volim onoga kojeg mislim da volim, kada tako žudim za smrću i nekim novim životom koji će izbrisati sve moje pogreške. I kada mi se gadi svaka moja izgovorena riječ, svaki moj pokušaj da nešto napravim ispravno, koji završi debaklom. Isplakat ću rijeku suza, i nekako se natjerati da ustanem ujutro. Mislim da ću moći stati pod tuš koji će isprati sve moje brige i sasušene suze od prethodne noći, sakriti svoje ožiljke i nabaciti hollywoodski smješak i pozdraviti sve muškarce koje sretnem blagim poljupcem u čelo. Možda me netko od njih i zavoli?
Post je objavljen 05.03.2008. u 00:25 sati.