osijećam se užasno
bolesna sam i samo ležim i žderem
umijesto da idem naprijed ja idem natrag
napokon mi se vratila željaza promijenom
od sutra...znam da je to više kliše ali...
u subotu sam bila vani
cijelu većer sam prićala sa tipom kojeg sam nedavno upoznala
sladak je
gitarist (tu većer je svira sa bendom)
ugl. ništa posebno, ali bio je cili smišan
gurnila sam još par ljudi sa svog jurečeg vlaka
ali i par sam ih dodala
mislim da ti suputnici dosade nakon nekog vremena
ili jednostavno silazite na različitim postajama
sijedila sam u nedjelju na vrhu planine, na izbočenoj stini
ispod mene samo metri i metri visine, a na dnu cetina
predivno....zapitam se zašto se zamaram glupostima
mislim...savršene stvari su mi nadomak ruke, a ja ih ne želim dohvatiti
ne želim uživati, iako bih htjela sama ih odbacujem
i to se mijena
shvatila sam da sam zaboravila kolko volim prirodu
moram se podsjetiti i zato ovaj vikend ne izlazim već idem na selo
uživati ću u glazbi prirode
i knjige sam zaboravila čitati
zapravo kao da sam zapistila cijeli svoj svijet
onaj svijet maštanja
to me nekada i držalo na životu
mrzila sam isprazne ljude, a sada sam postala jedna od njih
umjetnost kao da više ne postoji za mene
zaboravila sam držati olovku u ruci
slova su postala tek tinta na papiru...izgubila su znaćenje
drugi su me natjerali da postanem realna i prizemna
ali to nisam ja...
Post je objavljen 04.03.2008. u 22:01 sati.