Ponekad mi jednostavno očajnički treba taj osjećaj.
Kad se izvučem ispod hrpe žutog i smeđeg lišća koje toliko podsjeća na dane koji su prošli, kad vjetar razmakne zavjese na udaljenom prozoru i kad nebo bude vedro i mekano.
Kad sanjam likove iz knjiga, kad se izgubim u okusu brusnica i zapetljam se u srebrene niti kose i kad dođem iznad egzistencijalističkih ideja.
Kad boje postanu čiste i sjajne, kad svane ljetni dan usred zime kad god to zaželim i kad je kava savršena.
Zovu ga još i sreća.
Post je objavljen 04.03.2008. u 19:27 sati.