Marketing
Vampiri
U knjigama piše da vampiri spavaju u grobu otvorenih očiju, a iz lijesa obično izlaze kad mjesec raste. Nemaju sliku u zrcalu i ne bacaju sjenu. Vampir se javlja i u životinjskom obliku, kao konj, koza, žaba ili zmija, no najpoznatiji su oni u liku šišmiša. Sve ovo zajedno karakterizira pravog vampira.
Prema pučkom vjerovanju, vampiri su mrtvaci koji se mogu vraćati, najčešće su to samoubojice, izopćenici i svi ostali ljudi koji su pokopani bez blagoslova crkve. Strah od tih ljudi neprestano je rastao. Ljudi su naišli na prazne grobove i trupla koja nisu strunula i još su imala krv u žilama. Crkva je često vjerovala u postojanju krvopija. Propovijedala je vjernicima da uvijek uza sebe nose križ kako bi se mogli suprotstaviti vampirima obuzetim sotonom. Ali seljaci su se pouzdavali u češnjak. Eterični mirisi češnjaka spasili su ih od većih gamadi koja izaziva teške bolesti.
Postoje mnogi slučajevi vampirizma, pa evo jednoga. 1732. godine jedno selo blizu Beograda pogodila je prava epidemija vampira. Mnogim žrtvama doista je isisana krv. Vlast je poslala posebnu jedinicu i tri vojna liječnika u Beograd. Vojnici su otvorili 15 grobova. Samo tri trupla su strunula. Ostali mrtvaci imali su čvrsto meso pa čak i zdravu boju lica. Ali nažalost, nije se mogao obaviti detaljan pregled jer su vojnici u panici truplima odrubili glave i zatim ih palili. Ali zna se da je zlo nakon vojne intervencije bilo pošteđeno daljnjih neobjašnjivih smrti.
Ima još jedna zanimljiva činjenica vezana uz vampirizam. Protestant Martin Luther smatrao je da su oni koji piju krv mrtvaci koji su postali žrtvom vraga. U priručniku njemačke mitologije piše: „ Kad vampir živom čovjeku isiše krv kako bi se i sam ponovo vratio u život, to je u vezi sa vjerom starih kako nesretni mrtvaci žude za životom i žude za krvlju kako bi povratili dušu i svijest.
Tijekom godina činjenice i fikcija su se miješale i ukorijenile u predajama i folkloru raznih naroda prikazujući tako stvarnost i činjenice u potpuno novom svjetlu, obavijenom velom tajni i mistike. Vampiri koje danas poznajemo iako iskrivljeni mitovima i fikcijom, baziraju se na istočnoeuropskim mitovima koji svoje podrijetlo vuku sa Dalekog istoka iz zemalja poput Kine, Tibeta i Indije, odakle su na Mediteran došli putujući zajedno sa trgovačkim karavanama duž Puta svile. Ovdje su se raširili duž obale Crnog mora sve do Grčke, Balkana i, naravno, Karpata uključujući Mađarsku i Rumunjsku, odnosno, Transilvaniju., gdje variraju u mnogo oblika.
Prema nekim izvorima riječ vampir prvi puta se spominje 1047. u jednom pismu upućenom novgorodskom princu gdje ga se naziva Upir Lychi, odnosno zli vampir. Vjeruje se da se radilo o novgorodskom princu Jaroslavu I Mudrom, stoga što je upravo on bio treći Veliki princ Novgoroda i Kieva u razdoblju od 978-1054. godine. Nije poznato da li je njegova vladavina bila krvava poput one Vlada Tepesa, ali valja spomenuti da je sudjelovao u ubojstvu svoje braće, a svog mlađeg brata Sudislava dao je doživotno utamničiti. Unatoč tomu, područje kojim je vladao, za njegova vremena dosegnulo je vrhunac kulturnog i vojnog procvata. Postoji, možda i starije spominjanje riječi vampir…26. srpnja 811. godine bugarski kan Krum zarobio je bizantskog cara Nikifora koji je želio pokoriti i zauvijek uništiti Bugarsku. Prema drevnoj bugarskoj tradiciji kan ga je dao obezglaviti, a tijelo nabiti na kolac koje je tako ostalo danima. Vjerovanje zvano «orendizam» je veza sa skrivenim moćima koje se nalaze unutar objekata, životinja i ljudi. Kod ljudi najvažniji dio tijela je glava. Osoba koja je bila jaka i slavna imala je i izraženu «orendu». Drevni bugari vjerovali su da ta moć može prelaziti sa čovjeka na čovjeka, stoga su činili slijedeći ritual: od glave neprijatelja načinili bi kalež, a kan bi iz njega pio vino u čast pobjede. Tako je učinio i kan Krum sa Nikiforovom glavom. Drevni spisi kazuju da je ustao i nazdravio riječima: «u zdravlje vojnici sa Nikiforovom glavom!» Na bugarskom riječ «VAM» znači vama ili vama u čast, a «PIR» znači upravo pir ili slavlje, pa bi prijevod glasio «Slavlje vama u čast». Iako se svi manje-više slažu da je riječ slavenskog podrijetla, neka najnovija istraživanja bi to mogla opovrgnuti. Naime, Bugari nisu slavenskog podrijetla, već svoje korijene vuku od Huna. Ta teorija proizlazi iz dokumenta nazvanog «Imenik na bulgarskite kanove» gdje stoji da je utemeljitelj zemlje Avitohol sam Atila. Riječ «upir» spominje se i u arapskom «Al Azifu» napisanom početkom 8. stoljeća i prevedenom na grčki u 10. stoljeću kao «Nekronomikon».
Moderno shvaćanje vampira još uvijek počiva na drevnim istočnoeuropskim mitovima kao što su ispijanje krvi, povratak iz mrtvih, vrebanje ljudi po noći i slično, ali nošenje specifične odjeće, ogrtača i preobrazba u šišmiše relativno su nova izmišljotina. S druge strane mnoge tradicije poput postavljanja vreća sa zrnjem maka (vampiri su navodno opsjednuti prebrojavanjem) na mjesta gdje je potencijalni vampir pokopan, potpuno su iščezle iz moderne fikcije i filma.
VAMPIRI U SVJETSKOM FOLKLORU I DREVNIM KULTURAMA
Mitovi o vampirima sežu daleko u prošlost i pojavljuju se u gotovo svim svjetskim kulturama, a njihova raznolikost je beskrajna. U Kini spominju se crvenooka čudovišta sa zelenom ili ružičastom kosom, u Grčkoj spominje se izvjesna Lamia sa torzom žene i donjim dijelom tijela krilate zmije. U Japanu to su vampirske lisice, a u Maleziji glave zvane Penanggalang.
Vampirica Bruxsa podrijetlom je iz Portugala. Za dana ona je prekrasna djeva a po noći preuzima oblik ptice i napušta gnijezdo u potrazi za hranom. Najdraže mete su joj izgubljeni putnici. U Irskoj predaji postoji Derag-due čije ime doslovno znači «onaj koji pije krv», a zaustaviti ga može samo gomilanje kamenja na njegovu grobu. Leanhaum-shee je vampirica također iz Irske koja svojom zapanjujućom ljepotom mami muškarce u svoje odaje i onda im vođenjem ljubavi crpi energiju. Lobishomen vampir je iz Brazila čije su žrtve uglavnom žene. Svojim žrtvama ispija manje količine krvi, a one potom postaju sklone nimfomaniji. U hrvatskom folkloru, odnosno u dalmaciji postoji vampir Kozlak a legenda o njemu obavijena je velom tajni. Ne zna se točno kada se prvi puta spominje, kako izgleda i tko su mu žrtve. Kod naših susjeda Slovenaca u predaji postoji vampir Pijavica. Stvoren je da bi osvećivao sve nepravde koje su mu se dogodile kao običnom smrtniku. Osobe čiji su roditelji počinili incest obavezno se nakon smrti vraćaju kao Pijavice i onda se hrane rodbinom i rođacima. ..
Duhovi nalik vampirima zvani Lilu spominju se u ranoj babilonskoj demonologiji, a krvožedni Akhkaru još ranije u Sumeranskoj mitologiji. Ovi ženski demoni harali su noću, loveći i ubijajući novorođenčad i trudnice. Jedan od demona nazvan Lilitu je poslije uvršten u židovsku demonologiju kao Lilith. Lilith se ponekad naziva i majkom svih vampira. Ovaj ženski mezopotamijski noćni demon ili životinja nazvan je onokentauros u Septugaintu-starogrčkoj verziji Starog zavjeta prevođenom u razdoblju od 3. -1. stoljeća prije Krista u Aleksandriji,a za koji se smatra i da je najstariji prijevod židovske Biblije na grčki. Lilith se kao Lamia ili vještica spominje u radovima Hieronimusa Kardijskog, grčkog vojskovođe i povjesničara, suvremenika Aleksandra Velikog (354-250 pr.n.e.). Nadalje, Lilith se spominje kao sova i u Bibliji kralja Jamesa. Ova Biblija prvi puta tiskana 1611. godine sadržavala je prijevod Starog zavjeta sa mazoretskog (mesorah) hebrjskog teksta. U Talmudu i Midrashu Lilith se pojavljuje kao noćni demon, često se spominje i kao prva Adamova žena i majka svih incubusa i sucuba u legendama koje su nastale u srednjem vijeku. Lilith se smatra i pomoćnicom samog sotone.
VAMPIRI U SLAVENSKOJ MITOLOGIJI
Slavenski narodi uključujući većinu istočnoeuropskih naroda od Rusije do Srbije i Poljske imaju najbogatiji vampirski folklor i legende na svijetu. Slaveni dolaze sa sjevera Crnog Mora gdje su bili usko povezani sa Irancima. U 7. stoljeću migriraju sa sjevera i zapada na područje gdje se nalaze i danas. Njihovo pokrštavanje počelo je istovremeno sa njihovim dolaskom u novu domovinu, ali tijekom 9. i 10. stoljeća istočna Pravoslavna i zapadna Rimokatolička crkva bore se za prevlast. Ta borba je konačno završila 1054. crkvenim raskolom, te su narodi poput Bugara, Rusa i Srba postali pravoslavci, a Poljaci, Česi i Hrvati – katolici. Ovaj raskol odrazio se i na daljnji razvoj vampirskog folklora i mitologije. Naime, katolička crkva vjeruje da neraspadnuta tijela pripadaju svecima, dok pravoslavna crkva ovaj fenomen pripisuje vampirima. Počeci stvaranja slavenskih mitova o vampirima datiraju iz 9. stoljeća kao konflikt između pretkršćanskog poganstva i kršćanstva. U ovom sukobu vjerovanja kršćanstvo je prevagnulo, potiskujući vampire i druga poganska vjerovanja u folklor. Smatralo se da su uzroci vampirizma rođenje djeteta sa zubima, repom ili u posteljici, rođenje na određeni datum, neprirodna smrt, izopćenje, izostanak ili nepravilni obred prilikom ukopa, rođenje vanbračnog djeteta, smrt djeteta prije krštenja, rođenje sedmog djeteta istog spola u istoj obitelji, rođenje djeteta čija majka za vrijeme trudnoće nije konzumirala sol ili ju je pogledao vampir ili vještica, te, naravno, ugriz vampira. Također, vjerovalo se da su preventivne mjere zaštite od vampira postavljanje raspela u lijes, postavljanje cigli ispod brade pokojnika kako bi se spriječilo progrizanje pokrova, zakivanje odjeće u pod lijesa kako bi se spriječio eventualni izlazak vampira iz groba, postavljanje vreća sa zrnjem prosa ili maka u grob kako bi se zaokupilo vampira koji su opsjednuti brojanjem, ili probadanjem tijela trnjem ili kolcem. Dokazi koji su ukazivali na djelovanje vampira bili su pomor stoke, rođaka ili susjeda, ekshumirana tijela koja su bila u dobro očuvanom stanju i kojima su izrasli nokti ili kosa, natečena tijela, tragovi krvi oko usta, i rumenost lica. Vampiri su mogli biti uništeni probadanjem kolcem, odrubljivanjem glave, ponavljanjem obreda ukopa, izlijevanjem svete vode na grob i egzorcizmom. Valja reći da i sama riječ vampir najvjerojatnije potječe iz slavenskih jezika.
VAMPIRI U RUMUNJSKOJ
Rumunjska je okružena slavenskim zemljama tako da nije iznenađujuće da su njihovi mitovi o vampirima ništa drugo do varijacije slavenskih. Vampiri se u Rumunjskoj nazivaju Strigoi (kod nas u Istri zadržao se termin Štriguni, u slovenskoj mitologiji spominju se Štrige, a u Italiji stregoni benefici. prema rumunjskoj riječi za vješticu (strigoaica) ili sovu. Riječ strega nalazi se u talijanskom jeziku i također označava vješticu, a svoje korijene vuče iz latinske riječi strix za urlikajuću vampirsku pticu. Strigoi su poznati i kao «moroi» u ruralnim dijelovima Rumunjske .Postoje dvije vrste Strigoia: strigoi vii su žive vještice koje će postati vampiri nakon smrti i strigoi morti - živući mrtvaci koji se vraćaju iz mrtvih kako bi pili krv ljudi ili stoke. Prema rumunjskoj mitologiji strigoi imaju riđu kosu, plave oči i dva srca.
U pričama se ponekad spominju i pircolic ili varcolac koji su više vezani uz mitskog vuka koji je mogao progutati sunce i mjesec, a kasnije su postali povezani sa vukodlacima više nego sa vampirima. Osoba pod utjecajem likantropije mogla se pretvoriti u psa, svinju ili vuka. Vampire se obično opažalo kada su napadali ljude ili stoku ili bacali stvari oko kuće, a vjerovalo se da su zajedno s vješticama i ostalim oblicima zla najaktivniji u noć pred blagdan Sv. Jurja. Ovaj blagdan i danas se slavi u Europi s time da se datum njegova obilježavanja razlikuje u julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Kao i u slavenskim predajama o vampirima i u rumunjskoj se mitologiji smatralo da su uzroci vampirizma rođenje djeteta sa zubima, repom ili u posteljici, rođenje na određeni datum, rođenje djeteta s trećom bradavicom ili viškom kose, neprirodna smrt, izopćenje, izostanak ili nepravilni obred prilikom ukopa, rođenje vanbračnog djeteta, smrt djeteta prije krštenja, rođenje sedmog djeteta istog spola u istoj obitelji, rođenje djeteta čija majka za vrijeme trudnoće nije konzumirala sol ili ju je pogledao vampir ili vještica, rođenje djeteta čijoj je majci za vrijeme trudnoće crna mačka prešla put ,ugriz vampira i sl.
Vampira se još moglo prepoznati i po rupama u zemlji, neraspadnutom lešu sa crvenim licem ili lešu koji je imao nogu u jednom kutu lijesa. Živući vampir prepoznavao se tako da se u crkvi dijelio češnjak, a zatim gledalo tko ga nije pojeo. Također, kako bi se provjerili eventualni znakovi vampirizma otvarali su se grobovi, i to: nakon dvije godine poslije smrti djeteta, nakon pet godina poslije smrti mlade osobe i nakon sedam godina poslije smrti odrasle osobe.
Preventivne mjere koje su se poduzimale da bi se spriječio vampirizam bile su: uklanjanje i uništavanja posteljice prije nego li je dijete moglo progutati i najmanji dio, brižljiva priprema tijela prije ukopa uključujući i sprječavanje prelaska životinja preko tijela, postavljanje trnovite grane divlje ruže u grob, postavljanje češnjaka u prozore i trljanje češnjaka u stoku (posebno na dan Sv. Jurja i Sv. Andrije). Kako bi se uništio vampir, kroz tijelo se zabijao kolac, a potom bi slijedilo odrubljivanje glave i stavljanje češnjaka u usta. Tijekom 19. stoljeća bila je praksa ispucati metak kroz lijes. Kod otpornih slučajeva, tijelo bi se raskomadalo, a dijelovi spalili, te zatim bili pomiješali s vodom i dani članovima obitelji kao lijek.
No, ono što je najzanimljivije u priči o Rumunjskoj i vampirima je činjenica da su zahvaljujući raznim publikacijama poput Stokerovog «Dracule» i legendi poput one o Vladu Tepešu (o kojem će riječi biti kasnije), Rumunjska i Transilvanija postali sinonim za vampirske priče.
VAMPIRI U ROMSKOM I INDIJSKOM FOLKLORU I PREDAJI
Čak i danas Romi su često zastupljeni u fikciji i filmu s tematikom vampira, bez sumnje pod utjecajem Bram Stokerove knjige «Dracula» u kojoj su Szgany Romi prikazani kao Draculini sluge, noseći mu kutije sa zemljom i čuvajući ga. U stvarnosti, Romi potječu od nomadskih plemena u sjevernoj Indiji, ali svoje ime (Gypsies) dobili su temeljem vjerovanja da potječu iz Egipta. Do 1000. godine širili su se na zapad nastanivši se nakratko u Turskoj prisvajajući mnoge turske riječi u svoj jezik. Do 14. stoljeća bili su rašireni po cijelom Balkanu a kroz slijedeća dva stoljeća raširili su se po cijeloj Europi. Romi su u Rumunjsku stigli nedugo prije rođenja Vlada Dracule 1431. godine. Romska religija je kompleksna i varira od plemena do plemena, ali svi imaju zajedničkog boga zvanog O Del kao i razvijen koncept dobra i zla, te snažnu povezanost i odanost prema preminulim rođacima. Oni vjeruju da duše mrtvih odlaze u svijet sličan našem s tim da u njemu nema smrti. Duša neko vrijeme ostaje blizu tijela, a ponekad se poželi i vratiti. Romski mitovi o živim mrtvacima obogatili su vampirsku predaju mađarskih, rumunjskih i slavenskih zemalja. Drevna pradomovina Roma, Indija ima mnogo mitskih vampirskih figura. Bhut ili Pret je duša čovjeka koji je umro neprirodnom smrću. Ona po noći luta oživljujući mrtve i napadajući žive. U sjevernoj Indiji postoji predaja o BrahmarakShasi, vampirskom biću sa glavom okruženom iznutricama i lubanjom iz koje pije krv. Najpoznatiji indijski vampir je Kali koja ima očnjake, četiri ruke i zaogrnuta je leševima. Hramovi posvećeni Kali nalazili su se pokraj mjesta za spaljivanje pokojnika. Kali i božica Durga borile su se sa demonom Raktabijom koji se mogao reproducirati iz samo jedne kapi krvi. Kali je popila svu njegovu krv tako da se nije prolila ni kap i na taj način demon je pobijeđen.
Sara ili Crna božica oblik je u kojem je Kali preživjela u romskoj predaji. Romi vjeruju da su tri Marije iz Novog zavjeta u francuskoj krstile Romkinju po imenu Sara. I dan danas se 24. svibnja održava ceremonija u francuskom selu u kojem se ovo navodno dogodilo. Govoreći o Indiji valja spomenuti da se u starom sanskrtskom folkloru mogu pronaći priče o Vetalama, bića nalik duhovima koja su mogla zaposjesti mrtve. Jedna od priča govori o kralju Vikramadityi i njegovom pokušaju da ulovi Vetalu. Priče o Vetalama nalaze se u zbirkama priča Baital Pachisi. Kako hindusi vjeruju u reinkarnaciju duše nakon smrti, vjeruje se da ukoliko osoba vodi nemoralan i nepobožan zemaljski život, život u grijehu ili počini samoubojstvo i sam će postati krvožedni zloduh.
Jedan romski vampir zvao se mullo (neumrli). Za ovog se vampira vjerovalo da se vraća iz mrtvih kako bi činio štetu ili pio krv, najčešće rođaka koji su skrivili njegovu smrt, nisu prisustvovali ceremoniji ukopa, ili koji su zadržali imovinu pokojnika ne spalivši je kako je predviđeno. Ženski vampiri mogli su se vratiti iz mrtvih, voditi normalan život čak se i udati, ali bi s vremenom iscrpili svoga supruga. Svatko tko je bio zastrašujuće vanjštine, komu je nedostajao prst ili je imao izrasline slične životinjskim smatrao se vampirom. Čak i biljke i životinje mogle su postati vampirima, Bundeve, tikve, lubenice i dinje koje su predugo držane u kući počinjale bi se kretati, stvarati buku ili pokazivati znakove krvarenja. Romi sa područja današnjeg Kosova vjeruju da su vampiri nevidljivi većini ljudi i jedino ih brat ili sestra blizanka rođeni subotom i koji svoju odjeću nose naopačke mogu vidjeti. Naseobina bi se mogla i štititi pronalazeći ovakve blizance. Blizanci bi vampira mogli vidjeti vani, noću, ali bi ubrzo nakon toga morali bježati glavom bez obzira. Da bi se riješili vampira ljudi bi unajmljivali «damfira», sina vampira i njegove udovice kako bi razotkrili vampira. Da bi se spriječilo postajanje pokojnika vampirom, Romi bi u srce pokojnika zabijali čelične ili željezne igle, stavljali komadiće željeza u pokojnikova usta, preko očiju i između prstiju za vrijeme ukopa. Također su u pokojnikovu čarapu ili kroz noge stavljali glogov kolac. Daljnje mjere predviđale su zabijanje kolaca u grob, prelijevanje groba vrućom vodom, odrubljivanje glave ili spaljivanje pokojnika. Mnoge tradicije, unatoč romskoj burnoj prošlosti održale su se sve do danas.
KONTROVERZE 18. STOLJEĆA
Unatoč raširenosti legendi o vampirima u Velikoj Britaniji malo se znalo do 18. stoljeća. Ono što je privuklo pažnju javnosti je činjenica da je u Istočnoj Europi u 18. stoljeću vladao veliki strah od vampira. Čak su i vladini dužnosnici bili povezani sa lovom i ubijanjem vampira. Riječ «vampir» u englesku je stigla preko jednog njemačkog izvještaja u javnosti raširenog slučaja vampirizma Arnolda Paula 1732. u Srbiji. Zapadnjački znanstvenici po prvi puta su ozbiljno razmatrali proučavali problem vampirizma ne odbacujući ga tek kao puko praznovjerje. Tomu je uvelike doprinijelo naglo širenje napada vampira u Istočnoj Pruskoj1721. godine i u Austro-Ugarskom carstvu od 1725.-1734. Poznati primjeri o kojima će biti riječi kasnije su slučaj već spomenutog Arnolda Paula i Petra Blagojevića iz Srbije. Ova dva slučaja iznimno su dobro dokumentirana, vladini dužnosnici pomno su proučili tijela, te su napisane mnoge knjige s ovom temom koje su obišle svijet.
PATOLOGIJA I SOCIJALNI ASPEKTI VAMPIRIZMA
Masovna histerija koju su uzrokovale priče o pojavama vampira na sebi svojstven način učinila je da ljudi pod utjecajem straha i neznanja iskopavaju tijela i uništavaju navodne vampire širom Europe. Moderna znanost pojavu vampira uvijek veže uz pojave nekih katastrofa: pomor stoke, epidemije i sl. Ljudima toga vremena u takvim očajnim trenucima bilo je potrebno žrtveno janje, odnosno krivac za njihove nedaće. Pod utjecajem straha i histerije ljudi su često vidjeli i nešto što nisu, te ponekad i napuhavali svoje priče. Najbliže simptomima vampirizma po svojim karakteristikama bila je sušica ili tuberkuloza. Bolesnik bi sve više slabio, bolest bi pod svojim utjecajem činila promjene na koži i osoba bi nakon nekog vremena zaista nalikovala hodajućem mrtvacu. Uzevši u obzir da se kao jedan od simptoma vampirizma često navodi krvavi trag oko usta što je i jedan od popratnih znakova tuberkuloze, ali i jedan od dijelova procesa raspadanja, priča još više dobiva na težini. Tijela su se nekada po zimi čuvala u kripti iznad zemlje, jer se zemlja smrzavala i bilo ju je nemoguće kopati. Hladnoća bi ponekad očuvala tijela u potpunosti što je za ljude onog vremena pogotovo u ruralnim sredinama bilo začuđujuće i strano. Pojava tekuće krvi u pokojnicima koji su mrtvi već danima objašnjava se činjenicom da krv pod određenim uvjetima može koagulirati i zatim ponovno prijeći u tekuće stanje. Kao jedan od simptoma vampirizma navodi se i otjecanje i nadutost tijela što je stvaralo iluziju «dobro uhranjenog vampira».Danas je svima manje-više poznato da se u procesu raspadanja tijela stvaraju plinovi unutar torza što uzrokuje nadutost..Također, ljudi su zabijajući kolac u pokojnikova prsa ponekad čuli stenjanje, što se također objašnjava kemijskim procesima i izlaskom plinova iz pokojnika. Karakteristični zvukovi nastajali bi prolaskom plinova duž glasnica. U predajama vampiri su se gotovo uvijek opisivali kao prikaze sa tamnom teksturom kože, a ne blijedi kako ih opisuje moderna fikcija i film. Tijekom raspadanja ukoliko izostane proces balzamiranja, koža tamni i otiče. Kao jedan od znakova vampirizma navodio se i rast kose i noktiju nakon smrti, što se objašnjava gubitkom tekućine i konture kože i desni, uslijed čega dolazi do otkrivanja korijena kose, noktiju i zubi, stvarajući tako iluziju njihova rasta. Ponekad se vampirizam objašnjavao i preranim ukopom pokojnika ili bjesnoćom koju uz sebi svojstvene znakove karakterizira i neopisiva žeđ! Oboljeli od bjesnoće izbjegavali bi gledati u sunce ili ogledala, a pjena koja bi im izlazila iz usta može biti i crvenkaste boje. Ne tako davno znanost je definirala i tzv Reinfeldov sindrom također poznat i kao klinički vampirizam Oboljeli od ove mentalne bolesti ponašaju se upravo poput vampira, odnosno opsjednuti su pijenjem krvi. Termin Reinfeldov sindrom prvi je upotrijebio dr. Richard Noll, nazvavši ga prema liku Reinfelda Drakulinog pomoćnika iz romana Brama Stokera. Ova bolest pogađa primarno mušku populaciju. Želja za krvlju proizlazi iz ideje da to uzrokuje nadnaravne moći. Prema dr. Nollu ovaj poremećaj počinje već u djetinjstvu kada prilikom ozljede nastaje fascinacija konzumiranjem krvi. Nakon puberteta uzbuđenje se doživljava kao seksualna ekstaza. Dr. Noll objašnjava da Reinfeldov sindrom počinje kao svojevrstan autovampirizam, a poslije prerasta u želju za konzumacijom krvi drugih bića. Reinfeldov sindrom je vrlo kontraverzan stoga što je zabilježeno tek nekoliko slučajeva, pa mnogi psiholozi vjeruju da je to samo jedan oblik paranoidne šizofrenije. Najpoznatiji primjeri ove bolesti su slučajevi Richarda Trentona Chasea i Nevilla Heatha. Sindrom je diskreditiran sredinom 1980. kada se ustanovilo da je ova bolest ništa drugo do standardni oblik opsesivno kompulzivnog poremećaja, poremećaja pažnje i hiperaktivnost (ADHD), koji se mogu tretirati poznatim medikamentima i podizanjem razine svijesti pacijenta o svome oboljenju.
Još jedno rijetko oboljenje koje usko povezuju s vampirizmom je porphyria, bolest koja ometa proizvodnju hema u ljudskom tijelu. Ljudi sa rijetkim slučajem ove nasljedne bolesti toliko su osjetljivi na sunčevu svjetlost da mogu zadobiti opekline i za oblačna vremena, pa stoga izbjegavaju danje svjetlo. Treba naglasiti da je ideja o sunčevoj svjetlosti kao smrtonosnoj za vampire produkt moderne fikcije, a ne iskonskih vjerovanja. Neki od oblika poprphyrie mogu imati i neurološke simptome koji mogu generirati psihičke poremećaje, no hipoteza da konzumiranje krvi može ublažiti simptome bolesti proizlazi isključivo iz potpunog nepoznavanja ovog oboljenja. Ne postoje nikakvi čvrsti dokazi da je porphyria imala bilo što sa razvojem vampirskog folklora, prvenstveno zato što su njene karakteristike usko vezane uz moderna poimanja vampira.
Iako ne pripada u skupinu poremećaja, «vampirski životni stil» koji preferiraju skupine vampirisata zasigurno je zanimljiv. Ove supkulture u raznim stupnjevima prate običaje i vjerovanja koja se pripisuju vampirima, često uključujući gotička ili viktorijanska obilježja i način oblačenja. Iako neke starije okultne i plemenske kulture imaju slične rituale i običaje kao i ova supkultura, vampiristi su prvenstveno socijalna tvorevina koja počiva na zapadnjačkoj kulturi, a svoje korijene vuče iz simbolizma kultova, okultne literature i horror filmova. Mnogi vampiristi vjeruju da su neki od legendarnih vampira ili neki drugi nadnaravni entitet poput «izgubljene rase». Samoprozvani vampiri tvrde da su njihove vlastite psihofizičke karakteristike poput blijede kože, osjetljivog noćnog vida, brzih refleksa, emocionalne nestabilnosti i nekih parapsiholoških moći rezultat vampirizma, a ne plod mašte. Njihova uvjerenja mnogi objašnjavaju poremećajima osobnosti, shizofrenijom, asocijalnim ponašanjem i drugim psihičkim poremećajima i oboljenjima. Većina modernih vampirista za sebe ne tvrdi i ne vjeruje da su neumrla bića. Umjesto toga koriste vampirizam kao sredstvo za bavljenje magijom. Tvrde da mogu crpiti životnu energiju (pranu ili qi) od drugih, najčešće dobrovoljnih darivatelja također vampirista, kako bi povećali vlastitu energiju i vitalnost. Vampiristi ne moraju nužno ovu energiju dobivati iz krvi, već koriste druga fizička, psihička i spiritualna sredstva kako bi do nje došli. (poznati su seksualni, psihički ili emocionalni vampiri). Oni također vjeruju da se nalaze na višem mjestu od ljudi u hranidbenom lancu, pa ne mogu jesti hranu koju konzumiraju ljudi, iako nitko od njih ne apstinira u potpunosti. U vođenju vampirskog načina života najdalje su otišli Sanguinarijanci, samoproglašeni vampiri koji tvrde da fizički trebaju krv drugi živih bića. Suprotno tradicionalnoj mitologiji nemaju hrabrosti ugristi svoje žrtve i mnogi od njih niti nemaju prirodne očnjake potrebne za to. Radije to čine nekim oštrim predmetom poput žileta ili igle, a krv piju direktno iz posjekotine. Sigurno «puštanje krvi» uključuje i provjeru zdravstvene kvalitete krvi darivatelja. Postoji i debata o korisnosti životinjske krvi. Dok neki tvrde da je i ona dovoljno dobra ukoliko je svježa, drugi tvrde da je životinjska krv previše «mrtva» da bi bila od koristi. Navodno su dovoljne samo dvije žličice krvi za hranjenje. Samoprozvani vampiri tvrde da ih pogađa žeđ ili glad za krvlju (ili energijom, ovisno o tipu vampira). Simptomi se opisuju kao ekstremna želja za krvlju (ili energijom) popraćenu raznim dodatnim simptomima i povremenom jakom psihozom sa epizodama animalnih instikata koju nazivaju Zvijer. Simptomi se utišavaju nedugo nakon konzumacije krvi ili energije. Uz već spomenute psihičke i mentalne bolesti, vjeruje se da su vampiristi pripadnici kultova, a konzumiranje tuđe krvi osudile su mnoge vjerske zajednice i izjednačile ga sa kanibalizmom.
To je sve..nadam se da ste uživali u ovom fensi postiću..
I nadam se da vam se svidio.
Take care
peace
Post je objavljen 07.03.2008. u 18:27 sati.