Marketing
CRYSTAL CHILDREN
Vozila sam se sa prijateljima s faksa u autu.Auto je bio fiat punto,auspuh se tako dobro cuo da smo se svi troje uzivili.Osjecala sam totalnu prisutnost njih dvojice.Kao da su zaista sjedili pokraj mene i kao da smo zaista picili kao manijaci.Smijali smo se i uzovali u zvuku auta.Najednom smo stali i izasli van.Stali smo u nekom gradu,ni sama ne znam kojem.Bio je mrak.Samo je jos pokoja lampa svjetlila i to vrlo slabo kao da ce ju svaki cas ugasiti vjetar koji je jacao.Prijatelji s faksa su negdje otisli.Ja kao da sam pala u neku vrstu transa i osjetila sam eku vrstu zova.
Srce mi je pocelo trnuti i kao da ga je netko magnetom privlacio k sebi.Krenula sam hodati,ali nisam otvarala oci,zmirila sam.Kad sam ih konacno otvorila preda mnom je iskocila ogromna zgrada.Ljudi su ulazili u nju kao da je neka vrsta kazalista.Nije bilo galame ni buke,svi su sutjeli i ulazili u zgradu.Na cas mi je proletilo kroz glavu kako nesto ne valja i kako su ljudi neki premirni i kako mi se cini da i njih nesto vuce unutra.Nisam imala izbora i krenula sam u masi.Iako sam bila u masi nesto me je promatralo.Osjecala sam pogled na sebi sto me je samo uznervozilo.Usli smo...
Prostorija je bila ogromna,kao neka vrsta dvorane samo sto strop nije bio visoko nego cak poprilicno nisko.Kao u obicnim sobama.Ljudi su se skupili u prvom dijelu dvorane.Isprva nisam vidjela zasto ali sam onda skuzila da je dvorana pregradena staklenim zidom.Dok sam se progurala kroz masu do zida skuzila am da je nevjerovatno hladan.Iza njega su se nalazila samo jedna vrata i to nekako nisu bila do poda nego su bila na sredini zida.A nisu bile nikakve stepenice za sici.Polako je pocelo neko iscekivanje.Nekakvo nestrpljenje i panika.Zvala sam Te da dodes,ocajno sam zvala jer sam ti htjela pokazati sto ja sanjam i da mi kazes sto to znaci i kako da se izvucem iz toga svega jer srce me je boljelo sve jace.Dosao si.Netko me je uhvatio za ruku i stisuo je kao da me nikad nece napustiti.To si bio Ti.I ti si osjecao kako me preplavljuje iscekivanje sa nekom vrstom straha.Jace sam stisnula ruku i gledali smo:cekali smo sto ce se dogoditi.
Stajali smo ledima okrenutim prema zidu i onom pregradenom dijelu prostorije.Ljudi su se poceli odmicati od nas,pravili su neke bolne face.Mene je srce sve vise boljelo.Pomislila sam kako je nesto iza mene i kako se ne smijem okrenuti jer ljudi nisu gledali u mene vec u NESTO iza mene.Htjela sam te stisnuti opet,ali ti si nestao,nije te bilo.Pocela sam se bojati,kao da je to NESTO iza mene isisalo svu srecu iz zraka,kao oni dementori iz Harry Pottera.Napravila sam odlucnu facu i okrenula sam se.Prizor je bio uzasan.Nekoliko upravo tih dementora,samo u crvenim kukuljicama je klizilo prema staklenom zidu.Samo su im ruke virile ispod dugih,sirokih rukava.Ako se uopce mogu nazvati ruke...bljak...Nisam skidala odlucan izraz lica i pomislila sam kako mi nista ne mogu.Stajala sam ispred ljudi stisnutih saka,bolnog srca,bolne glave,ali sam ipak ostala odlucna da mi oni ne mogu nista.
Netko me je pitao:“Gdje je?“Okretala sam se i nisam skuzila tko me pita ni sto me pita.Zakukuljeni ljudi su stali.Vjetar je neki mahnitao po dvorani kao da ce se urusiti svakog trena.Poludila sam.Viknula sam:“Sto je?“Ne znam zasto sam to viknula ali morala sam.Iz onih vrata koje sam opisala je polako silazila jedna mama,bila je raskosno obucena kao neka kraljica.Zasto kazem mama,hehe...pa jer je i bila mama moje prijateljice s faksa.I da...silazila je bez stepenica,i ona je klizila polagano prema podu.Gledala me je i pitala me je gdje je.Kada si Ti nestao nesto mi je ostalo u ruci umjesto Tebe.Sada je to nesto skocilo iz moje ruke i snasno zabljesnulo u sredini prostorije...svjetlo je bilo plave boje i okretalo se na mjestu...nitko se nije usudio prici...dementori su se uznemirili i poceli su klati ljude oko mene.Klali su nekim kosama.Stajala sam samo tako mirno zatecena svjetloscu koja e je na cudan nacin tjesila.Kao da je govorila kako se ne trebam brinuti.Dementori su sve vise i vise divljali.Ljudi su vristali i kao svinje pred klanje su bjezali i trgali se.Nisam se mogla pomaknuti.I onda...ta mama je viknula:“Dosta!“Stali su kao ukopani na mjestu.Ostatak ljudi,koji su bili zivi su sjeli na pod i drhturili.Osjecala sam njihov strah.Ja sam bila tako sigurna.Rekla mi je da uzmem kristal.
Krenula sam rukom prema njemu.Bio je topao iako je oko njega hladilo.Kad sam ga uzela nisam nista osjecala u ruci.Bio je toliko lagan,a istovremeno toliko tezak da je to ponistilo jedno drugo i nisam ga osjecala.Neka vrsta plave struje mi se pocela omotavati oko ruke i on je utonuo u moju ruku.Kao da je htio uci u moje tijelo.(contact juggling).Zatrazila je od mene da joj ga dam.Rekla sam joj neka priceka jos malo:ne znam zasto ali bila je strpljiva.Pomaknula sam se i uzela sam sklapel sa stola.Svjetlo je toliko zabljesnulo tada da nitko nije vidio sto se dogada.To sam iskoristila i razrezala sam si kozu i mesu kod srca.Stavila sam ruku u rani i napipala svoje srce,uff kako je boljelo.Dok je svjetlo snazno svjetlilo stavila sam kristal u ranu i on je savrseno usao unutra.Nestao je,a ja sam imala osjecaj beskonacne snage.Svjetlo je nestalo i skuzila sam da je naredila da me uhvate.Nisu mogli...kristal me je stitio...nije joj bilo jasno gdje je kristal stoga me je drzala kao najvece blago na svijetu.
Izasli smo van...strah i trepnja su nestale.Cim sam se docepala zraka,dala mi je narancu,izrezanu na kriske.Uzela sam komad,pojela sam i onda sam odletila.Gledala je za
mnom i smijala se.Kao da mi je rekla kako ce me naci...
Osjetila sam novu moć u sebi koju sam samo sad trebala upoznati...
Ovaj san nije potpuno novi i nije potpuno od nocas...recimo da je ovo bio nastavak vec neceg zapocetog.I imam osjecaj da ce se i nastaviti...
04.03.2008.
Post je objavljen 04.03.2008. u 15:11 sati.